Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

Svaka država ima neki svoj ozbiljni, veliki politički list. Hrvatska je imala Vjesnik. Vjesnik je osnovao mnogo malih dnevnih i tjednih novina kako bi mogao ostati ozbiljan i kako bi ga ti listovi hranili. U Vjesniku, ozbiljnom dnevnom političkom listu prvi puta sam objavila neki tekst 1982. godine. A povremeno sam, uz još jedno Vjesnikovo izdanje, za njega radila do 1990. Nakon kratkog prekida od dvije godine, vratila sam se kao dopisnica iz Bjelovara i vrlo plodno i aktivno radila do jeseni 2010. godine kada je nakon prelaska Vjesnika pod Narodne Novine i promjene uređivačke politike lista te mizernih honorara postalo nemoguće pisati za Vjesnik i dalje.

Tijekom novinarske karijere duge 31 godinu surađivala sam s raznim redakcijama, raznim urednicima raznih dnevnih i tjednih listova koji su me plaćali bolje nego u Vjesniku. No ono što je rad u Vjesniku razlikovalo od rada u svim drugim redakcijama bilo je to da si radeći za Vjesnik imao priliku pisati istinu i samo istinu ma kome se to ne sviđalo. I nije bilo pritiska urednika ili redakcije da o nekome pišeš samo dobro, a o nekome loše. U Vjesniku si, zahvaljujući ljudima koji su ga vodili, mogao biti novinar visoko uzdignute glave. Nije težio žutilu, samo istini. Neistiniti sadržaji nisu se tolerirali. Prostor za tekst dobio si onoliki koliko je informacija važna, zanimljiva, potrebna.

Tijekom jednog perioda usporedo s radom u Vjesniku, budući da sam bila slobodni novinar, dopisnik, honorarac, surađivala sam s još jednim dnevnim novinama, ali samo fotografijom. Ne i tekstom. Tako nisam bila u sukobu interesa između dviju redakcija, niti u napasti da im šaljem slične tekstove s istog događaja. Tekstove uz moje fotografija pisala je druga osoba. Za fotografije sam dobivala jako visoke iznose honorara. Pa ipak sam nakon nekoliko mjeseci odustala od suradnje fotografijom za druge novine. Nisam se slagala s napuhanim, često i neistinitim tekstovima koje su objavljivali uz fotografije koje sam kao autor ja potpisivala jer su me čitatelji tako dovodili u vezu s neistinitim, žutim, ponekad nakaradnim sadržajem, koji je poticala redakcija kako bi privukla čitatelje. Uz manje novca, ali čistog obraza ostala sam radije u Vjesniku. Najkorektnijoj redakciji u kojoj sam ikada radila. A radila sam zaista za mnoge druge redakcije i najrazličitije novinske medije.

U međuvremenu se netko ''lukavo'' sjetio prodati male profitabilne i kupcima privlačne listove koji su izdržavali Vjesnik. Pa je tako Vjesnik-gubitaš ostao sam pri Tiskari koja je ipak poslovala s profitom i mogla pokrivati Vjesnikove gubitke.

Tijekom svih tih godina, vlast koja se smjenjivala na čelu države malo je gladila, malo uništavala Vjesnik. Za vrijeme Račanove vlade, list je na kratko procvao; poboljšao mu se sadržaj, gotovo svakog dana imao je i kolor prilog s nekom temom. Činilo se da će list napredovati. Onda je došla smjena vlasti, a s Vjesnikom se postupalo maćehinski. Upletena je tu i afera s Fimi medijom preko koje se moralo poslovati (USKOK će valjda otkriti kako i zašto). Loše mu se pisalo, bio je sve tanji i slabiji, redakcija pritisnuta da skreše troškove, smanji broj suradnika, smanji ionako male honorare. Nekoliko puta se pokušalo otpustiti zaposlene novinare. Neki su na kraju sami otišli. Broj ljudi stalno se smanjivao, a posao se raditi morao. U redakciju su dovedeni i ljudi koji su imali jedini zadatak blatiti tadašnjeg šefa oporbe Zorana Milanovića. U situaciji kada svakog trena možeš dobiti otkaz tko bi se protiv takve politike bunio? Ipak, mi ostali mogli smo pisati istinu. Protumilanovićevski ispadi bili su specijalnost samo nekih. A i takva je politika smanjila ionako mali broj čitatelja Vjesnika, nenaviklih na takvo ponašanje lista kojeg je većina vjernih čitatelja čitala desetljećima. Ali i sa smanjenim honorarima, nisam se odlučila otići, raditi za nekoga tko će me tjerati da pišem žute tekstove, izmišljam neistine i onda potpisujem to svojim imenom? Ne hvala! Ostala sam do kraja. Dokle god je to bilo moguće!

I sad se pitam, da li je pravedno da na takav način otpišu Vjesnik, jedinu poštenu dnevnu novinu koja nije, osim pojedinih tekstova, požutila? Zar doista nema u Hrvatskoj prostora za novine koje pišu samo istinu? Kakvi smo mi Hrvati ljudi? Kad ne volimo istinu? I ne želimo čitati istinu?