Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

06.02. 2017.

Čazma „Briga o tlu“ Cvijete Biščević

Tweet

Gradska knjižnica Slavka Kolara Čazma, u sklopu programa Poljoprivredne i zelene knjižnice, organizirala je predavanje „Briga o tlu“ Cvijete Biščević.

O tlu, koje je najveći izvor svjetske bioraznolikosti, i o tome kako vratiti život u degradirana tla, a samim time i u hranu koju jedemo, govorila je Cvijeta Biščević, permakulturna aktivistica iz udruge ZMAG – Zelena mreža aktivističkih grupa, koja zajedno s Brunom Motikom potpisuje autorstvo priručnika “Briga o tlu”. Cvijeta Biščević je permakulturna aktivistica, predavačica, voditeljica radionica i organizatorica permakulturne edukacije s arhitektonsko-urbanističkom pozadinom. Od 2011. istražuje kako praktična rješenja za održivu svakodnevicu mogu osnažiti pojedinca i ojačati socijalnu koheziju te aktivno promiče unapređenje prehrambenog sustava kroz povećanje bioraznolikosti i regeneraciju krajolika, kako ruralnih tako i urbanih. Sudjelovala je u pokretanju nekoliko inicijativa za urbano vrtlarstvo, a posebnu strast razvila je prema kompostiranju, mikroorganizmima i tlu.

20.12. 2016.

Planinari HPD Bilogora završili godinu šetnjom po Bilogori

Tweet

Deveti put zaredom, već tradicionalno, planinari HPD „Bilogora“ završavaju planinarsku godinu predbožićnom šetnjom po Bilogori zbog ljepote nazvanoj „Kroz Geronimovu zemlju“.

To je prilika da se upoznaju novi manje poznati dijelovi Bilogore jer se svake godine hoda novom neobilježenom stazom. Na šetnju se krenulo vlakom iz Bjelovara, a hodanje je započelo iz Paulovca. Manje je poznato da Bilogora ima željeznički tunel dug 360 metara pa je ovo bila prilika da ga posjetimo. Izgradnja dionica pruge Mišulinovac - Kloštar – Virovitica koja je puštena je u promet 4. svibnja 1900. g. oduljila se zbog tunela Paulovac, probijenoga kroz Bilogoru između stajališta Paulovac i kolodvora Katalena. Tunel je trebalo dvaput obzidati opekom. Godine 1968., dionica Bjelovar - Kloštar zatvorena je zbog pada prometa, a 1980. godine uklonjene su i tračnice. No nakon samo dvanaest godina, 1992., započela je obnova pruge.

Nakon fotografiranja ispred tunela nastavili smo bilogorskim prostranstvima te nakon 3 sata šetnje stigli do čuvene „Maršalove kantine“. Tamo nas je već čekala logorska vatra pa su kobasice i slanina iz ruksaka brzo završili na šibi. Nije nedostajalo ni kuhanog bilogorskog „crnjaka“. Opušteno se prisjećamo zanimljive planinarske godine posebno šarenog Riječkog karnevala, slapa na Cerinskom viru i Japetića iz prvog dijela godine. Proljetni dio započeli smo s Papučkim jaglacima nastavili s Belišćem da bi se krajem travnja na Medvednici družili s Stipom Božićem na Pohodu liječničkom stazom. Krajem svibnja počela je serija jačih dvodnevnih izleta od Dinare preko Zavižana te ovogodišnje BiH na kojoj smo posjetili planine Perun i Zvijezdu te stari grad Bobovac. Nije se mirovalo ni u periodu godišnjih odmora pa se posjetila Marija Bistrica i već 9. put zaredom Planinarski špancir-pohod te vrbovečki bregi i gorice. Jesenjski dio godine pamtiti ćemo po posjetu Vaganskom vrhu i Anića kuku ali i po Goloj Plješivici koju smo prvi put organizirano pohodili.

„Izlet u nepoznato“ ove nas je godine odveo u Gorski kotar na Javorovu kosu. Završni dio godine započeli smo Martinjem u Kutjevu, Moslavačkom gorom a kao i uvijek završili na našoj Bilogori. Bilogoru nismo zapostavili ni u ostalom dijelu godine počevši od Križnog puta u Paulovcu preko Orovačkih vinograda i već 6. Pohoda Bjelovar-Zrinski Topolovac. Na našem planinarskom domu „Kamenitovac“ organizirali smo projekciju i predavanje ušesnika ekspedicije 1979.g Vladimira Mesarića „Prvenstveni uspon zapadnim grebenom na najviši vrh svijeta“. Posebno smo ponosni da smo bili suorganizatori prvog dolaska Stipe Božića na predavanje u Bjelovar s pričom o usponu na K2.

Visokogorska sekcija Društva ove je godine napravila nekoliko dojmljivih uspona. Zagrijavanje je počelo usporedo zimskim usponom na Bjelolasicu i edukacijom turnog skijanja što je rezultiralo uspješnim zimskim turnim usponom dvojice članova u austrijskim Alpama na 3106 metara visok vrh Hoher Sonnblick. U ljetnom periodu ispenjana su i dva vrha preko 4000 metara u švicarskim Alpama. Pamti se i uspon na prekrasni Maglić( 2386 m) , najviši vrh Bosne i Hercegovine. S prekrasnim uspomenama iz ove godine nestrpljivo se čeka plan izleta za 2017. godinu.
Tekst i fotografije : Željko Vinković, predsjednik HPD „Bilogora“

11.10. 2016.

Bilogorci prvi put na Goloj Plješivici

Tweet

Cilj planinara HPD „Bilogora“ ove nedjelje bila je planina Lička Plješivica, izduženi planinski masiv koji se pruža u dužini 100 kilometara od Plitvičkih jezera do izvora Zrmanje i dijeli Liku od Pounja. Ozeblin, najviši vrh Ličke Plješivice (1657 m) planinari iz Bjelovara posjetili su još 2007. godine, dok je današnji cilj vrh Gola Plješivica ostao jedan od rijetkih vrhova u Hrvatskoj koji nisu nikad organizirano pohodili.

Vrh Gola Plješivica (1648 m) dugo je bio nedostupan planinarima zbog vojnog objekta na samom vrhu i prekrasnog pogleda na obližnji aerodrom koje je sad u sastavu BiH. Planinarsku stazu iz Korenice na vrh markiralo je planinarsko društvo „Mrsinj“ Korenica, a otvorilo ju je 20. listopada 2013. povodom obilježavanja Dana društva od kad se organiziraju usponi na Plješivicu. Ove godine i 8 bilogorskih planinara bili su sudionici obilježavanja Dana PD „Mrsinj“ i organiziranog uspona. Stotinjak planinara okupilo se oko 9 sati ujutro u Korenici ispred kineskog restorana Kun Lun gdje su domaćini održali uvodnu pozdravnu riječ s uputama za uspon. Odatle se još 10-tak minuta krenulo autima na samu polazišnu točku (650 m nadmorske visine) u selu Mihaljevac.

Odavde treba savladati 1000 metara nadmorske visine do samog vrha koji je na 1648 metara nadmorske visine. Početni dio uz umjeren uspon dobar za zagrijavanje ide kroz nisko raslinje s lijeve strane Macetine drage. No već nakon 20 minuta staza ulazi u područje visoke bukove šume te poslije 1 sat hoda nakon presijecanja makadamske ceste ulazi na široku šumsku vlaku kojom se dolazi na najstrmiji dio staze ispod dalekovoda. Uspon ispod dalekovoda je najoštriji ali nije predug te nakon ukupno 2,5 sata izlazimo do telekomunikacijskih tornjeva od kojih ima još pola sata makadamom po bosanskoj strani do vrha Gole Plješivice. Dionicu od telekomunikacijskih tornjeva atraktivnije je proći grebenom ali zbog oštrog vjetra i sigurnosti grupe odluka je pala na makadam.

Gola Plješivica jedan je od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. S vrha je lijep pogled na Bihać a na drugoj strani na Koreničko polje, Plitvička Jezera, Crni vrh i Ozeblin. Danas nismo u potpunosti imali otvoren vidik , slabije smo zbog magle vidjeli na bosansku stranu dok se lička strana naizmjence otvarala i zatvarala pod naletima magle. Na vršnom dijelu zadržali smo se dobrih sat vremena u razgledavanju razrušenih objekata i kompleksa bivše vojske ali i najveće atrakcija usamljene stijene pod nazivom „Lička kapa“. Stijena se nalazi malo ispod vršnog dijela ispod zgrada, a prema nekim izvorima ova stijena je bila inspiracija izrade Ličke kape. Stijena osim što je dobar vidikovac neiscrpna je inspiracija planinarima za „naslikavanje“ u svim pozama. Povratak nazad išao je brzo te smo potrošili upola manje vremena za silazak do auta. Nakon dobrog hodačkog dijela domaćini su nas ugostili ličkim grahom, kolačima i nezaobilaznim velebitskim pivom (iako smo na Plješivici). Nakon svega sretni i zadovoljni uputili smo se svojim kućama s mislima kako su bilogorci prvi put uživali na Goloj Plješivici i to iz drugog pokušaja. Prošle godine u studenom zbog dubokog sviježeg snijega koji je padao tu noć i jutro kad smo trebali na vrh završili smo umjesto na Goloj Plješivici ipak na pitomijem brdu Oštrom Medvjeđaku u krilu nacionalnog parka Plitvička jezera.

15.09. 2016.

Održan VI. pješački pohod Bjelovar – Zrinski Topolovac

Tweet

Ljudi koji žele očuvati tradiciju

Protekli vikend, u nedjelje 11. rujna, na poziv bjelovarskog Društva „Zrinski u srcu“ u partnerstvu s HPD „Bilogora“ održan je VI. pješački pohod povodom Europskog tjedna kretanja bez automobila. Ovoj tradicionalnom druženju odazvalo se 26 osoba.

Te se nedjelje na Bjelovarski sajam u Gudovcu slilo nebrojeno automobila, a ovi ljudi su unatoč možda atraktivnijim sadržajima u gradu, odlučili svoje ostaviti i prohodati bilogorskim selima. Hodajući pitomim krajobrazom, čavrljajući na nevezane teme, čudeći se prirodnim pojavama i onima koje je čovjek modelirao svojom rukom, kilometre su ostavljali iza sebe.

Nakon izlaska sunca sve su češće zastajkivali u hladovini bez suncobrana i sjedali na usput ostavljene balvane bez mekih jastučića, koji inače krase terase gradskih kafića.
Na pola dvadeset kilometarskog puta zastali su u Visovima pod nadstrešnicom obitelji Blažeković blagujući „vinogradarski“ doručak uz domaće delicije i osvježenja, koje su poslužili aktivisti Društva. Nakon odmora krenulo se ka cilju na bilogorski vrh Severin u Zrinskom Topolovcu. Tu su dobrodošlicu sudionicima pješačenja izrazili prisutni domaćini i njihovi gosti. U hladovini nadstrešnice i mladih hrastova poslužio se „ručak u prirodi“ za sedamdesetak prisutnih uz glazbu domaćih izvođača.

Nakon ugodne popodnevne razonode i druženja, pješacima je omogućen organizirani povratak u Bjelovar.

Ovu manifestaciju u korist zdravlja podupiru Bjelovarsko-bilogorska županija, Grad Bjelovar i Gradska organizacija Crvenog križa Bjelovar.

Tekst i foto: Marija Marković

08.08. 2016.

Na Trnovačkom jezeru okruženi Biočom, Maglićem i Volujkom

Tweet

Provesti dio godišnjeg odmora u planini svakako je dobra odluka koju već nekoliko godina, ja i moja životna suputnica Dijana, provodimo u djelo. Početkom godine nismo imali sasvim jasnu ideju gdje bi mogli ovo ljeto, iako je mene srce opet vuklo prema Prokletijama. Manji dio Prokletija smo ljetos obišli iz doline Grebaje pa mi se činilo zgodno ove godine posjetiti ih iz doline Ropojani. Međutim kako se bližilo ljeto sve više se nabacivala ideja posjetu Magliću. Ne zbog toga što je s vrhom od 2386 metara najviša planina u Bosni i Hercegovini i jedna od ljepših u Crnoj Gori već zato što se može popeti s Trnovačkog jezera i njegove zapanjujuće zeleno-plave boje vode.

Prilaz automobilom započinje iz Tjentišta u kojem je sjedište NP „Sutjeska“, najstarijeg i najvećeg nacionalnog parka u Bosni i Hercegovini, proglašenog 1962. godine. Kako je početni uski asfaltirani dio postajao sve lošiji razveselila me nakon nekoliko kilometara rampa, sa naplatom ulaska u Nacionalni park Sutjeska, jer sam pomislio sad će početi i bolja cesta. Prije nego što nam je djelatnik na rampi naplatio 5 bosanskih maraka po osobi i još 3 bosanske marke za auto razuvjerio me o dobrom stanju ceste . Preporučio nam je da je najbolje da auto ostavimo u blizini na sigurnom mjestu koje nam on može preporučiti i pričekamo kombi, pola do najviše sat vremena, kojim možemo povoljno i sigurno doći do Prijevora. Uvjerljivost prijedloga pojačao je činjenicom da je pred dva sata jedan kombi probio karter i da je šlep vozilo otišlo po njega.

Odlučili smo krenuti s mogućnošću povratka na predloženo ako procijenimo da ne možemo proći. Makadam je na mjestima bio „ubi bože“ ali je podloga bila kamenita bez izraženih sredina pa se laganom vožnjom brzinom malo većom od puževe moglo napredovati da pod ne zapinje za kamenje. Neprestano smo razmišljali zašto nema interesa za popravak ceste posebno od strane Nacionalnog parka jer po ovakvom makadamu i oni svakodnevno uništavaju svoja vozila.

Poslije 5,5 kilometara iscrpljujuće vožnje, nakon jednog kritičnog dijela, iznenada se ni usred čega pojavio asfalt na Dragoš sedlu. Tu je asfaltirano ogromno parkiralište s kojeg se za 5 do 10 minuta dolazi do uređenog vidikovca. S vidikovca je predivan vidik na prašumu Peručicu, najsačuvaniju i najveću prašumu u Europi, smještenu u samom srcu Parka u kojoj je od osnivanja strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. Posebno se dobro vidi preko 70 metara visok vodopad Skakavac i dalje u pozadini obronci Volujka i Zelengore. Nastavak makadama od parkirališta nije u ništa boljem stanju pa kad sretnete još tri kamiona s trupcima i vraćate se unazad do proširenja kako bi se mimoišli nije ni čudo da za 7,5 kilometara treba više od sat vremena.

Već je bilo kasno popodne kad smo stigli na prijevoj Prijevor na 1668 metara nadmorske visine. bila je Ostali smo zatečeni zlatnožutom bojom zapadne strane Maglića koju je obasjalo sunce koje je krenulo prema zalasku. Uspon na Maglić s Prijevora moguć je iz dva smjera. Prvi je strmiji, alpinistički koji ostavljamo za drugi put, a drugi ugodniji sa Trnovačkog jezera koje nas je i privuklo da ga vidimo. Odmah smo uzeli svu potrebnu opremu za nekoliko dana i krenuli prema Trnovačkom jezeru do kojeg nam je trebalo sat i pol hoda.
Srcoliko Trnovačko jezero smjestilo se u kotlini na 1514 metara nadmorske visine između vrhova Maglića, Bioča i Volujaka. Dio je regionalnog parka „Piva“ prema čijem se pravilniku svaki posjetilac dužan evidentirati i platiti ulaz od 1 euro. Predviđena je dnevna naknada od 1,5 eura po osobi za kampiranje i za loženje vatre na predviđenim ložištima od 5 eura za što se dobiju priređena drva. Regionalni park „Piva“ za te je svrhe uposlio djelatnika sa stalnim boravkom na jezeru od proljeća do kasne jeseni. Kad smo upoznali Miloša shvatili smo da je on puno više od evidentičara i onog koji naplaćuje ulaznice. On savjetuje oko uspona, brine da se uokolo ne baca smeće, rado ugosti u svojoj kućici i počasti kavom i rakijom, priča zanimljivosti o svom kraju. Jednostavno rečeno brine o svim detaljima da bi se svaki posjetilac na jezeru osjećao ugodno i sigurno, istinski je domaćin, a istovremeno vrlo korektno vrši svoju dužnost. U slučaju lošeg vremena postoji mogućnost smještaja u kući koju je vrijedni Miloš sam izgradio dotjerujući je iz godine u godinu. Kako sam kaže : Radeći nešto brže mi prolazi vrijeme. Svoju kreativnost osim na kućici pokazao je izradom brojnih klupa i nadstrešnica uokolo jezera, a mi smo ga po dolasku zatekli kako vadi kamenje da poravna stazu na ispred kuće.

Početak staze na Maglić vodi nas oko jezera više od polovice njegova obima pa onda dijelom lakše staze koja je nedavno prokrčena, na što nas je upozorio Miloš, do bukove šume. Za nekih 20-tak minuta izlazi se iz šume na strmi sipar (oprez-osobito u silasku) kojim cik-cak treba doći do 300-tinjak metara duge travnate padine koja doseže sam greben. Taj detalj zelene travnate padine, išarane stazicama (padina je dio pašnjaka) između stijena na mene je ostavio najjači dojam gledajući jučer u predvečerje s jezera. Trebalo nam je sat i pol da stignemo na prijevoj visine 2148 metara koji nas je dočekao neugodnim vjetrom. Tu nam se otvara zadivljujući vidik na masivnu dugu gredu Volujaka i odsjaj jezera okruženog stijenama, jarugama, travnatim padinama i siparima. Kako nam od samog početka iza leđa kotrljaju oblaci vidici se otvaraju i povremeno zatvaraju pa neprestano lovimo trenutke za fotografiranje fascinantnih predjela . Ispred nas se otvorio Carev dol na kojem je izvor koji prema riječima domaćih nikad ne presušuje. Vrlo brzo uočavamo krave na ispaši za koje nas je Miloš zamolio da ih prebrojimo kako bi on javio u selo jer stočari dolaze povremeno u njihov obilazak. Namjerno nam nije rekao njihov broj, a mi smo nabrojali šesnaest, a kasnije smo saznali da su sve na broju.

Dalje hodamo po travnatim hrptovima i tjemenima, a do vrha nam je trebalo 1 sat ugodnog hoda. Staza vodi na sjever preko pašnjaka prekrivenih cvijećem u svim bojama. Kako uspon postaje sve blaži možemo se posvetiti vidicima koji su sve širi i ljepši. Prelazimo i preko crnogorskog vrha Maglića, koji je dva metra viši od bosanskog, a vrh mu je označen hrpom kamenja u koji je zaboden suhi štap. S crnogorskog Maglića se jako lijepo vidi greben i završni uspon na bosanski Maglić koji se odavde činio zahtjevniji nego kad smo mu došli bliže. Nešto zahtjevniji, oštriji ali kratak dio staze je u podnožju samog vrha . Vrh je prostrani plato na koji može stati dva autobusa ljudi.

S vrha su posebno impozantni osobiti oblici reljefa na Bioču, Trzivki, Trnovačkom Durmitoru, Volujaku, a da nije bilo jake naoblake vidjeli bi i daleke vrhove Durmitora. Na Trnovačko jezero smo se vratili istom stazom i dalje do auta. Nakon spuštanja autom na Tjentište iskoristili smo jedan dio vremena da obiđemo poznati spomenik iz II. svjetskog rata palim borcima u bitki na Sutjesci.


Tekst i fotografije: Željko Vinković

26.05. 2016.

Bjelovarčani u bjelini Hoher Sonnblicka

Tweet

U organizaciji Sekcije visokogorskih planinara HPD „Bilo“ Koprivnica, izveden je zimski visokogorski turni uspon u austrijskim Alpama na 3106 metara visok vrh Hoher Sonnblick.
Usponu se pridružilo dvoje bilogorskih visokogoraca Tomislav Pavić i Željko Vinković. Turno skijanje sve je popularnije među ljubiteljima visokih planina kao jedan oblik kretanja tokom zime i u rano proljeće te priprema za žešće ljetne uspone. Prije ovog uspona za pripremu i trening već je napravljeno nekoliko visokogorskih edukacija kretanja u zimskim uvjetima na turnim skijama. Turni usponi događaju se u netaknutoj prirodi daleko od civilizacije, a nagrada su izuzetni pogledi uokolo na djevičansku bjelinu i divljinu. Za turno skijanje treba imati skije s „cuckima“ (specijalne kože koje omogućavaju kretanja sa skijama naprijed, a ne kližu unazad) i posebne pancerice i vezove koji u "otkočenom" položaju oslobode petu i omogućuju hodanje na skijama, dok u "zakočenom" pak omogućavaju "normalno" skijanje. Preduvjet za turno skijanje je solidno skijaško znanje i kondicija te kod zahtjevnih uspona poznavanje penjačkih tehnika i osiguranja u snijegu i ledu. Koliko je kondicijska spremnost važna mogli smo vidjeti već u subotu kad je trebalo savladati 600 metara visinske razlike do planinarskog doma Neubau na 2175 m visine. Prije samog mraka uspjeli smo stići u dom na večeru i spavanje. Drugi dan nakon ranog doručka u 6 sati odmah smo krenuli dalje na uspon jer je trebalo savladati 900 metara visinske razlike do samog vrha što nam je uspjelo do podne. Umorni i sretni nakon kratkog odmora u planinarskom domu na vrhu slijedilo je spuštanje na skijama sa 3106 metara na 1600 metara do našeg auta. Osim veličanstvenih vidika koje smo imali to predstavlja najveći užitak kod turnog skijanja – spuštanje u dolinu. Snijeg je već dobro otpustio pa je spuštanje bilo napornije nego smo očekivali jer su skije na mjestima propadale u dubok snijeg ali ništa nije moglo umanjiti našu sreću i zadovoljstvo našeg skijanja na prekrasnom austrijskom Sonblicku ili u prijevodu bliže suncu.



Tekst i fotografije :
Željko Vinković. član
Visokogorske sekcije
HPD „Bilogora“

28.04. 2016.

Predavanje profesora matematike Tonia Miluna

Tweet

U srijedu 20. travnja 2016. u Obrtničkoj školi Bjelovar Toni Milun održao je predavanje Where maths is fun. Toni Milun je profesor matematike i fizike koji trenutno radi u Algebri, a poznat je hrvatskoj javnosti po video materijalima na internetu koje je snimio za svaki dio gradiva matematike za osnovnu i srednju školu.

Predavanje su za zainteresirane učenike Obrtničke i Tehničke škole Bjelovar organizirale knjižničarke Rajna Gatalica i Katarina Belančić Jurić. Učenici su s velikim zanimanjem slušali predavanje profesora Miluna koji je govorio o mnogim stvarima bitnim u životu svakog čovjeka. Govorio je o prihvaćanju različitosti, toleranciji, talentima, upornosti, marljivom radu, izazovima, pogledu na svijet i sl. Predavanje je zapravo bilo motivacijskog karaktera, te iako su učenici očekivali više matematike, na kraju nisu bili razočarani već vrlo zadovoljni. Čini se da je predavanje bilo pun pogodak za vrijeme u kojem živimo jer se svi borimo s pesimizmom, nedostatkom samopouzdanja, vjere u sebe i svoje mogućnosti, motivacije i volje za rad.

Katarina Belančić Jurić

28.04. 2016.

Predavanje Rizična ponašanja mladih

Tweet

U utorak, 19. travnja 2016., Ornela Malogorski, prof. održala je u Obrtničkoj školi Bjelovar predavanje za nastavnike pod naslovom Rizična ponašanja mladih u okviru projekta Budi svoj koji se sastoji od preventivnih programa usmjerenih na sprečavanje razvoja svih vrsta ovisnosti među mladima. Predavanje bi trebao poslušati svatko tko radi s mladima kako bi se podsjetio koje su sve rizične skupine i okolnosti, te kako u određenim situacijama postupiti da bi se djelovalo preventivno.

Tijekom predavanja prezentirani su rezultati ankete o konzumaciji alkohola i opojnih sredstava, provedene među mladima na području naše županije, koji su šokantni. Nakon spoznaje takve situacije, svaki bi se odrastao čovjek trebao zapitati kakvu poruku šalje mladima svojim ponašanjem i sudjeluje li dovoljno u prevenciji ovisnosti među mladima: odgojem vlastitog djeteta, odgojem mladih s kojima radi i s kojima je svakodnevno u doticaju.

Predavanje je zaista odlično i potiče na razmišljanje, diskusiju i djelovanje. Svatko od nas može puno napraviti za cijelo društvo ako samo jednog mladog čovjeka izvede na pravi put.

Katarina Belančić Jurić

28.03. 2016.

Mladi za pripajanje zagrebačkoj regiji

Tweet

Budući da se konstituiranjem Sabora i formiranjem nove vlade govori o novom lokalnom i regionalnom ustroju Republike Hrvatske, sve je više prisutno razmišljanje stanovnika grada Čazme da bi pripajanje zagrebačkoj regiji bilo od interesa našim građanima. “Dosadašnja praksa pokazala je da, zbog pojedinih pripajanja ustanova, sve teže dolazimo do određenih usluga. Na primjer: najava ukidanja laboratorija u Domu zdravlja u Čazmi, promjenom mjesne nadležnosti općinskog suda građani odlaze na rasprave u Daruvar i Pakrac, Porezna uprava koja se svela samo na nekoliko djelatnika i sl.. Zbog činjenica da naši stanovnici sve više gravitiraju Zagrebačkoj županiji – posao, školovanje, zdravstvo, u Gradu Čazmi postoji inicijativa oko novog regionalnog ustroja u kojem je budućnost Grada Čazme u približavanju zagrebačkoj regiji”, smatra gradonačelnik Čazme, Dinko Pirak.
Gradonačelnik je o toj temi razgovarao i sa članovima Savjeta mladih Grada Čazme koji su se složili da naši građani zaslužuju bolje uvjete za život i jednake prilike kao ostali stanovnici Bjelovarsko-bilogorske županije, kojoj trenutačno pripadamo. Stoga je zaključeno da treba pokrenuti inicijativu među Čazmancima kako bi se zatražilo i njihovo mišljenje. Ukoliko podržavaju ovu inicijativu, građani će to moći potvrditi davanjem svojih potpisa koje će u Čazmi skupljati članovi Savjeta mladih, u nedjelju, 3. travnja, za vrijeme održavanja supermaratona.
Čak je i ta međunarodna sportska manifestacija, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, primjer istovremeno dobre suradnje sa Zagrebačkom i loše s Bjelovarsko-bilogorskom županijom. Zagrebačka županija, kao i Grad Zagreb, tradicionalno pomažu, financijski i drukčije, organizaciju najduže utrke u Hrvatskoj, supermaraton od Zagrebačkog do Čazmanskog kaptola.
Bjelovarsko-bilogorska županija, manifestaciju po kojoj je Čazma poznata, na žalost, posljednjih nekoliko godina ne podupire.

24.03. 2016.

Izlet na 34. Papučke jaglace

Tweet

HPD Bilogora se prošle nedjelje ( 13.03. 2016.) godine priključila brojnim planinarskim društvima koja su se okupila u Velikoj kod Požege na obilježavanju tradicionalne manifestacije “ Papučki jaglaci “. Ove godine to je već bilo 34. put.

Veoma gostoljubivi domaćini iz HPD “Sokolovac “ iz Požege pripremli su 6 planinarskih staza a svatko je mogao prema želji odabrati onu koja će mu najviše odgovarati. Staza su bile u vremenskom trajanju od 3-6 sati.

Jedna od najljepših staza je “staza jaglaca “ koja od planinarskog doma Lapjak vodi do starog veličkog grada . Staza dalje nastavlja prema Tauberovim stijanama i vrhu Lapjak ( 667 metara).

Tauberove stijene su vapnenačke stijene tako da imate osjećaj kao da ste u Alpama. Sa stijena je prekrasan vidik na Veliku i požešku kotlinu.

Nakon 4 sata hoda vratili smo se u planinarski dom Lapjak gdje je organiziran ručak – naravno od slavonskih delicija.
Dobro raspoloženje je upotpunila je živa glazba tako da su pjesma i ples potrajali do mraka.

Pedeset planinara iz Bjelovara , pomalo umornih nogu, ali sretni i zadovoljni vratili su se kući u želji da i sljedeće godine dođemo na “Papučke jaglace”.




Tekst: Tihomil Tomić
HPD “Bilogora” Bjelovar

10.03. 2016.

Film - Sve je bio dobar san, redatelja Branka Ištvančića krenuo u kina

Tweet

Najavljena kino distribucija dokumentarnog filma počinje u Slavoniji. Film će se prikazivati po rasporedu u kino dvoranama u Daruvaru 10. i 11.03. u 18 sati, u Pakracu 10.03. u 19 sati, u Vukovaru 12.03. u 19 sati, u Našicama 13.03. u 17 sati i u Đakovu 14.03. u 20 sati. Nakon ove slavonske turneje, film će se prikazivati i u drugim gradovima diljem zemlje tijekom ožujka i travnja o čemu ćemo obavijestiti zainteresirane čim budu usklađeni termini prikazivanja sa kino prikazivačima.

Potresan, intiman i dirljiv dokumentarac proučava događaje iz vremena početka rata u Hrvatskoj, dolazak mladog francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera u Hrvatsku, njegovu borbu, tragiku obrane grada Vukovara kao i mučeničku smrt na Ovčari, a sve kroz emotivnu vizuru njegove majke Lyliane Fournier koja u filmu traga za informacijama kako bi došla do posmrtnih ostataka svog sina te ga dostojno pokopala.

Priča o mladom Francuzu pretočena je 2012. godine i u roman naslovljen “Jean ili miris smrti”, koji je utemeljen na dugogodišnjoj osobnoj istrazi Nevenke Nekić i Antuna Ivankovića protkan iskazima sa suđenja u Beogradu, pismima Jeanove majke i isječcima iz francuskog tiska. Knjiga je izdana u nakladi Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.
Svečana premijera održana je 17.02.2016. u Kinu Europa u Zagrebu, u prepunoj dvorani koja je skupila više od 700 ljudi, a mnogi su cijeli film odgledali na nogama ili na podu. Nakon projekcije i dugog, gromoglasnog pljeska koji je prelazio u ovacije, Lyliane Fournier obratila se publici i održala izuzetno dirljiv govor, tako da su svi uzvanici i posjetitelji izlazili iz dvorane sa suzama u očima. Stoga i ne čude brojni upiti ljudi nakon ove premijere pa je sam redatelj filma najavio distribuciju filma diljem Hrvatske, te naglasio kako je ovaj film rađen u minimalnim produkcijskim uvjetima.

Film je rađen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević – Tovarnik i Udruge Artizana iz Zagreba.

Izvršni producent filma
Antun Ivanković

09.03. 2016.

Diplomirana učiteljica Martina Supančić boravila na stručnom usavršavanju u Dublinu

Tweet

Učiteljica engleskog jezika u I. osnovnoj školi Bjelovar Martina Supančić, dipl. uč. vratila se puna dojmova sa stručnog usavršavanja u Republici Irskoj, gdje je boravila od 28.2 do 5.3. 2016.
U okviru Erasmus + programa, potprograma KA1 „ Future-Oriented School“ , financiranog od strane Europske Unije, usavršavala se u školi Alpha College of English u Dublinu, u području korištenja novih obrazovnih tehnologija u nastavi. Za vrijeme svog boravka u Alpha Collegeu učila je raditi na pametnoj ploči, osmišljavati nastavne satove pomoću najsuvremenije metode „ Flipped classroom“ (obrnuta učionica), koristiti animacije te digitalne stripove u nastavi i još mnoge druge zanimljive i korisne web alate pomoću kojih će svoju nastavu u budućnosti učiniti još produktivnijom te učenicima bližom i zanimljivijom.
Osim rada na unaprjeđenju svojih digitalnih i jezičnih kompetencija, učiteljica je imala priliku upoznati Dublin te posjetiti njegove najznačajnije znamenitosti, kao što su Trinity College, Guinness Storehouse, St Patrick's Cathedral i mnoge druge. Nova znanja i kompetencije stečene ovim stručnim usavršavanjem učiteljica će podijeliti s kolegama te će na taj način usmjeriti I. Osnovnu školu ka budućnosti, u skladu sa smjernicama nove kurikularne reforme.

07.03. 2016.

Čestitka Udruge Hrvatskih ratni veterani za Dan žena

Tweet

Što se tijekom ovih stotinjak godina promijenilo na bolje? Biološka je uloga žena na ovom svijetu odavno, prije svega, samozadana njihovim postojanjem, no danas im se nudi 'zamamna' sloboda i mogućnost da se izdignu iznad 'rodnih obilježja', pravo na rodnu neodređenost, zanemarujući svoju spolnu određenost na uštrb 'feminističkog napretka'. Nismo sigurni da je to ono što je presudno kao iskorak na bolje za žene.

Danas one prosvjeduju sve uzaludnije, i još se bore, ali ne za bolje uvjete rada, nego da izdrže sve teži gorči teret svagdašnjice i da zadrže svoja bijedno plaćena radna mjesta. Danas se atributi ženske ljepote pretjerano ističu i izruguju prikazujući žene sve više samo kao utočišta samozadovoljavanja. Na ženstvo se nemilice nasrće i ono se ponižava zvjerski, a žene se katkad i same trude biti nešto što se doista protivi njihovoj naravi, i želeći usavršiti svoje ženstvo, one se izvitoperuju. Otud i zaključak jedne od njih: "Muškarci koji tretiraju žene kao bespomoćne i slatke igračke zaslužuju žene koje će ih tretirati kao velikodušne i divne račune u bankama."
No, ovo je čestitarski članak … a vele da žena treba biti ondje je gdje joj je mjesto. I ona to zna: i stiže na sva ta mjesta. U naša srca, u pomoć u pravi tren, da bude rame za plakanje i biće koje u nama izaziva udivljenje. Uz svu privrženost i posvećenost obitelji kao temeljnoj čestici ljudskog društva ona je i sve osjetljivija na svakodnevne izazove i spremnija odgovoriti im.

U udruzi HRV trudimo se da žene uključimo u što više zbivanja, da im ponudimo što više sadržaja u kojima mogu suvereno učestvovati, stvarnosti koju mogu kreativno oplemenjivati, poput projekta 'Ratnici u miru'. One danas sudjeluju u sportskim natjecanjima, prikazuju javno svoje radove, darivaju vlastite uratke skupljajući pomoć najsiromašnijima i najpotrebitijima među nama donacijama (u sklopu projekta 'Ratnice velikog srca'), a od prošle se godine započelo i osnivanjem Centara za unapređenja zdravlja i života kroz tečajeve yoge, predavanja o duhovnosti uopće i raznovrsnim sličnim djelatnostima.
Što na koncu zaključiti čestitajući im njihov praznik? Možda je ipak najbolje ponukati ih da se što češće sjete Coco Chanel, koja je odavno rekla: '"Najhrabriji čin je još uvijek misliti za sebe."

HRVATSKI RATNI VETERANI

01.03. 2016.

VISOKOGORSKA EDUKACIJA TURNOG SKIJANJA

Tweet

Turno skijanje je zadnjih godina sve popularnije među ljubiteljima visokih planina te postaje jedan od omiljenih oblika kretanja tokom zime i u rano proljeće. Razlika koja odvaja turno od klasičnog alpskog skijanja jest činjenica da u turnom skijanju nema žičare . Za uspon se koristi snaga vlastitih mišića te treba više snage, energije i vremena nego za spust. Tokom ture mogu se povezivati i više vrhova pa tek sa zadnjega skija u dolinu. Turni usponi događaju se u netaknutoj prirodi daleko od civilizacije, a nagrada su izuzetni pogledi uokolo na djevičansku bjelinu i divljinu. Za turno skijanje treba imati skije s „cuckima“ (specijalne kože koje omogućavaju kretanja sa skijama naprijed, a ne kližu unazad) i posebne pancerice i vezove koji u "otkočenom" položaju oslobode petu i omogućuju hodanje na skijama, dok u "zakočenom" pak omogućavaju "normalno" skijanje. Cipela za turno skijanje omogućava hodanje i skijanje te predstavlja sredinu između tvrde i krute pancerice za alpsko skijanje i visokogorske planinarske gojzerice. Štapovi moraju imati veće krplje da olakšaju kretanje u dubokom snijegu. Preduvjet za turno skijanje je solidno skijaško znanje i kondicija te kod zahtjevnih uspona poznavanje penjačkih tehnika i osiguranja u snijegu i ledu.

Ovaj vikend se dvoje bilogorskih visokogoraca pridružilo koprivničkoj sekciji visokogorskih planinara koja je organizirala vježbu za turni uspon u austrijskim Alpama . Prije vježbe turnog skijanja proveli smo 4 sata na skijalištu Klippitztorl u prelijepoj dolini Koruške regije na jedan sat udaljenosti od Graza. Skijaške staze koje se nalaze između 1500 i 1800 metara nadmorske visine srednje su težine i izuzetno su dobro pripremljene. Ove godine već je obavljena jedna visokogorska edukacija kretanja, u zimskim uvjetima, na krpljama i turnim skijama. Sve obavljene edukacije predstavljaju pripremu i trening za zimski pohod na vrh preko 3000 metara na turnim skijama i krpljama koji se planira sredinom ožujka.




Tekst i fotografije :
Željko Vinković. član
Visokogorske sekcije
HPD „Bilogora“

01.03. 2016.

ZIMSKI USPON NA BJELOLASICU S MISLIMA NA ČVRSNICU I VRAN PLANINU

Tweet

Još se jednom pokazalo koliko je teško planirati uspon u više planine iznad 2000 metara zbog nepredvidljivosti vremenskih prilika. Drugi vikend zaredom morali smo odgoditi planirani zimski visokogorski uspon na hercegovačke planine Čvrsnicu i Vran planinu. Vremenska prognoza koju stalno pratimo za to područje još je obećavala početkom tjedna. Osim prognoze u kontaktu smo s domaćim planinarima koji nam u srijedu javljaju: Vrijeme se kvari za subotu, na Čvrsnici se očekuje obilniji snijeg, smirivanje tek u nedjelju. Mi smo za subotu planirali glavni uspon po ugaženom snijegu koji bi u tim uvjetima trajao oko 8 sati. Po neugaženom snijegu to ne bi bilo izvedivo!

Zajedničkom odlukom planiranih sudionika donosimo odluku o odgodi do poboljšavanja vremenskih uvjeta. Da malo spasimo stvar u subotu odlučujemo jedim autom otići na tradicionalni „17. zimski pohod na Bjelolasicu“. Bilogorskim planinarima Željku i Dijani članovima HPD „Bilogora“ Bjelovar priključuju se Kristijan i Luka iz HPD „Garjevica“ Čazma i zimska idila može započeti. Skupljanje je planirano u Begovom Razdolju (1078 m nadmorske visine) najvišem naselju u Hrvatskoj gdje nas je dočekalo 50-tak centimetara snijega.

Nakon pozdravnog govora domaćina i nekoliko informacija o trasi formira se kolona i u 9 sati i 10 minuta krećemo prema Vrbovskoj poljani i Kuli (1534 m) najvišem vrhu Bjelolasice. Do Vrbovske poljane gazimo uvjetno rečeno kratko asfaltom i većim dijelom makadamom kojeg je očistila ralica. Nakon križanja na Vrbovskoj poljani slijedi nam bijela stazica strmo cik-cak na vrh. Pred samim izlaskom na greben uspon je najstrmiji , a na grebenu vjetar i magla. Vidljivost je svedena na 5-10 metara uz jak vjetar koji pojačava hladnoću i opravdava naziv zimski uspon na Bjelolasicu.

Kratko zadržavanje na vrhu uz zajedničko fotografiranje i svi brzo kreću nazad. Nakon silaska s grebena pojavilo se sunce i magla se podigla tako da smo nazad imali bolje vrijeme. Nakon nešto više od 18 kilometara pohoda do vrha i nazad u 5 i pol sati zadovoljni smo da smo doživjeli zimske čari Bjelolasice ali od Čvrsnice i Vran planine nismo odustali samo čekamo povoljan trenutak.



Tekst i fotografije : Željko Vinković,
član Visokogorske sekcije
HPD Bilogora“ Bjelovar

26.02. 2016.

Turističko ugostiteljska i prehrambene škola u Bjelovaru obilježila Dan ružičastih majica

Tweet

Naime, riječ je o programu prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se u znak protesta zbog incidenta u jednoj školi u Kanadi. Učenik je došao u školu obučen u ružičastu majicu u znaku podrške svojoj majci oboljeloj od raka te je bio izložen psihičkom i fizičkom nasilju od strane vršnjaka. Sljedećeg su dana ružičaste majice obukli i njegovi školski kolege kao znak solidarnosti te je nasilje nad dječakom zaustavljeno.

Dan ružičastih majica od 2014. godine obilježava se i u Republici Hrvatskoj različitim aktivnostima. Kako bi simbolizirali borbu protiv vršnjačkog nasilja, bjelovarski profesori i profesorice Turističko ugostiteljske i prehrambene škole obukli su ružičaste majice i učenicima na satu govorili o ovoj akciji.

Također, učenici 4.a razreda sudjelovali su u radionici koju je osmislila psihologinja VedranaViljevac.

Uz pomoć pedagoginja i psihologinje izradili su izvrsne plakate kojima su jasno poslali poruku: „Stop nasilju!“


Tatjana Petrinec, prof.,dipl.bibl.
Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola

16.02. 2016.

I u 2016. godini Visokogorska sekcije HPD Bilogora planira puno po visokogorju

Tweet

Osim promicanja visokogorskog planinarenja i organiziranja radi poduzimanja tehnički i kondicijski zahtjevnijih planinarskih uspona i visokogorskih tura sekcije organiziraju predavanja i prezentacije u svrhu edukacije potencijalnih članova i informiranja šireg kruga ljudi o radu sekcije. Imati Visokogorsku sekciju za svako Društvo je na neki način stvar prestiža i stepenica više u organiziranom planinarskom djelovanju. Visokogorska sekcija unutar HPD „Bilogora“ osnovana je 2001. godine i nakon dobrog početka unutar dvije godine svela se na pojedinačne uspone članova. U 2011. godini ponovo se skupila grupa entuzijasta željnih organiziranih visokogorskih uspona pa se od tada rade i godišnji planovi.
Prošle 2015. godine bilo je zanimljivih uspona po Austriji , Švicarskoj (preko 4000 metara), Francuskoj, Crnoj Gori na Prokletijama, Sloveniji na Triglavu i BiH na Čvrsnici. Da ozbiljno misle visokogorci pokazuju i svojim planom za ovu godinu. Već idući vikend 19. do 21. veljače planiraju posjetiti visoke planine Hercegovine i ispenjati u dva dana u zimskim uvjetima (cepini i dereze) dva vrha viša od 2000 metara – Veliki Vilinac na Čvrsnici i Veliki Vran na Vran planini. Najviše akcija planirano je u slovenske Alpe i to u periodu ožujak-travanj (Mala Mojstrovka, Prisojnik, Krn i Mangart ) dok je u periodu srpanj – listopad planirano penjanje na Stenar, Razor, Špik, Škrlaticu, Skutu te po klinčanom osiguranom putu na Češku koču. U srpnju je planiran izlet u Dolomite priključivanjem visokogorcima iz Koprivnice.


Tekst: Željko Vinković,
Član Visokogorske sekcije
HPD Bilogora“ Bjelovar

27.12. 2015.

Završetak uspješne planinarske godine

Tweet

Članovi HPD Bilogora završili su još jednu uspješnu planinarsku godinu. U subotu je osmero �?lanova zajedno sa �?lanovima UHDDR Bjelovar sudjelovalo na 20. memorijalnom pohodu „Fokinom stazom 1991.“ koji se održava u znak sjećanja na Domovinski rat i pogibiju 7 bjelovarskih branitelja. Organizirana kolona s 300-tinjak u�?esnika krenula je u 10 sati iz Pakraca uhodanom trasom pohoda. Kod spomen–obilježja u podru�?ju Čukur položeni su vijenci, zapaljene svijeće i odana po�?ast poginulim braniteljima. Za tri sata pješa�?enja kosom iznad sela Kraguj i preko planinarskog odmorišta Tromeđa uobi�?ajenim markiranim planinarskim pravcima stiglo se do planinarskog doma Omanovac. U domu je bio priređen topli �?aj dobrodošlice i planinarski grah koji je bio besplatan za sve u�?esnike pohoda. Nakon predaha iza ru�?ka, u znak pažnje i sjećanja na ovaj jubilarni 20. memorijalni planinarski pohod Fokinom stazom 1991., dodijeljene su pisane Zahvalnica i Priznanja. Druženje je dalje nastavljeno uz živu muziku. U nedjelju, kao i svake godine simboli�?no smo završili planinarsku godinu zimskom predbožićnom šetnjom po Bilogori. 17 planinara krenulo je od planinarskog doma „Kamenitovac“ preko Orova�?kih vinograda i za tri i pol sata stiglo do lugarnice Rogović kut. U pe�?enjari pod otvorenom nadstrešnicom logistika je ispekla meso i pripremila osvježavajuće napitke za okrjepu. U goste nam je stiglo i nekoliko dragih nam prijatelja iz susjednog PD „Borika“ �?urđevac pa je nastavljeno zajedni�?ko druženje. Uz dobro raspoloženje , a da nas ne ulovi mrak jer nam je trebalo još dobrih sat vremena do „Planinarca“ u 15 sati krenuli smo dalje. Još smo se malo zadržali i u planinarskom domu, a onda smo se s veseljem i toplinom u srcu razišli svojim kućama ,završivši šetnjom po našoj Bilogori, još jednu uspješnu planinarsku godinu. U posebnom sjećanju ostali su nam ovogodišnji izleti u BiH na Kozaru, Veliki Vitorog i Čvrsnicu ali i na naš Velebit na Stap, Kamenu galeriju i Cerova�?ke špilje. Nekolicina će pamtiti tjedan dana planinarenja u Švicarskoj i Francuskoj ali i na Prokletijama u Crnoj Gori i Triglavu.

Posebno smo ponosni što smo uspjeli uživati i u prvom ovogodišnjem snijegu na Plitvicama i Oštrom Medvjeđaku. Sa sjećanjem na godinu iza nas već je u pripremi plan izleta, za nadolazeću 2016. godinu, sa puno zanimljivih izleta o kojima ćete moći �?itati kroz godinu.

Tekst i fotografije : Željko Vinković

17.12. 2015.

Županije prijatelji djece

Tweet

„Iznimno smo sretni zbog potpisivanja sporazuma i vjerujem kako ćemo ubrzo imati županije koje će nositi titulu prijatelja djece.“, rekao je predsjednik Hrvatske zajednice županija i šibensko-kninski župan Goran Pauk povodom potpisivanja sporazuma o provođenju jedne od najboljih europskih inicijativa.

Na izvještajnoj sjednici najvišeg upravljačkog tijela Hrvatske zajednice županija, kojom je prvi put predsjedavao predsjednik Zajednice i šibensko-kninski župan Goran Pauk, predstavljeni su rezultati rada udruge u godini na izmaku.

Mnogo je pozitivne statistike Hrvatska zajednica županija ostvarila u proteklih dvanaest mjeseci: župani su se tijekom godine sastali šest puta na sjednicama Izvršnog odbora, Skupština je održala tri sjednice, a na adresu raznih institucija upućeno je više od 25 različitih mišljenja, komentara i prijedloga. Pet je županija potpisalo Europsku povelju o ravnopravnosti spolova čime su se obvezale provoditi Akcijski plan za ravnopravnost spolova.

Radne skupine sastale su se više od 20 puta, a unutar Hrvatske zajednice županija djeluje jedanaest takvih skupina koje daju stručnu osnovu i mišljenja o pitanjima važnima za funkcioniranje županija. Dvije novoosnovane su Radna skupina za prostorno planiranje, komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša te ona za fondove Europske unije, regionalnu i međunarodnu suradnju.
Upravo na međunarodnom planu dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić ostvario je velik uspjeh. Osim što je prvi član hrvatske delegacije u Odboru regija koji je imenovan izvjestiteljem za izradu dokumenta mišljenja, na skupštini Jadransko-jonske euroregije izabran je za predsjednika tog udruženja koje je osnovano s ciljem stabilizacije i unaprjeđenja suradnje među regijama na Jadranskom i Jonskom moru.

Predsjednik Hrvatske zajednice županija Pauk podsjetio je na nedavno objavljenu fotomonografiju Skriveni biseri hrvatskih županija, brojna reagiranja na zakone, forum Građani u fokusu te zaključio kako „u budućem razvoju područne samouprave sve članice Zajednice imaju važno mjesto, rame uz rame s građanima koji su osnovna mjera svih naših postupaka i aktivnosti“.
U nastavku sjednice potpisan je sporazum sa Savezom društava Naša djeca Hrvatske o partnerstvu u provedbi projekta Županije – prijatelji djece.

„Već nekoliko godina razmišljamo o partnerstvu sa županijama i provođenju incijative Županije – prijatelji djece. Iznimno nas veseli što ovdje danas potpisujemo sporazum koji će omogućiti ostvarivanje ove zamisli. Drago nam je što nas je Hrvatska zajednica županija prepoznala kao partnera jer naša inicijativa proglašena je jednom od najboljih na europskoj razini, uz bok onoj francuskoj i španjolskoj.“, istaknula je predsjednica Saveza društava Naša djeca Hrvatske prof.dr.sc. Aida Salihagić Kadić.

Predsjednik Zajednice Goran Pauk izrazio je zadovoljstvo partnerstvom sa Savezom društava Naša djeca Hrvatske. „Smatram kako je pravo vrijeme da se ova hvalevrijedna incijativa počne provoditi i u županijama. Iznimno smo sretni zbog potpisivanja sporazuma i vjerujem kako ćemo ubrzo imati županije koje će nositi titulu prijatelja djece.“, rekao je Pauk.

Inicijativa je nastala po uzoru na akciju Gradovi i općine – prijatelji djece koja je pokrenuta prije 16 godina. Cilj akcije je omogućiti potpunije i brže ostvarenje prava i potreba djece priznatih Konvencijom UN-a o pravima djeteta te poticati partnerstvo i dobro upravljanje među županijama u stvaranju zajednica i društva prijatelja djece.

14.12. 2015.

Visokogorci na ferati Lisca

Tweet

Četvoro �?lanova Visokogorske sekcije HPD „Bilogora“ iskoristilo je sun�?ani vikend u Sloveniji penjanjem ferate na planini Lisca koja se izdigla iznad sela Cirja i Sevnice. Via ferrata je talijanski izraz za osigurane klin�?ane planinarske putove, koji se pod imenom "ferata" udomaćio i u našem planinarskom žargonu. Najjednostavnije re�?eno predstavlja osiguranje i pomoć planinaru za sigurno napredovanje naizgled nepremostivim preprekama u planinama. Sastoje se naj�?ešće od metalnih nožišta i klinova pri�?vršćenih za stijenu, �?eli�?ne sajle za osiguranje koja se pruža uzduž puta, ljestvi i mostova. Najstarijom se smatra ona sagrađena 1843. na Dachstein. Iako prevladavaju u Italiji, posebice u Dolomitima, te u Austriji, Sloveniji danas ferate možemo pronaći u velikom broju država, pa tako i kod nas u Hrvatskoj. Sportska ferata na Lisci duga�?ka je 123 metra, a sastoji se od pet dionica od kojih je najteža zadnja na kojoj ima i prevjesnog dijela u stijeni. Planina Lisca nije nam daleko na 2,5 sata od Bjelovara a i sam uspon ne traje duže od sat vremena pa je idealna za malo adrenalina u ove kratke zimske dane. Ferata završava na 948 metara visine na Ton�?kovom domu koji je stalno otvoren, a i prekrasan je vidikovac pa kad se poklopi ovako krasan dan sve bude idili�?no.

Tekst : Željko Vinković
Foto: Željko Vinković i Tomislav Pavić

14.12. 2015.

Snima se dokumentarni film o ratnim strahotama u Lovasu

Tweet

TOVARNIK - Udruga dr. Ante Star�?ević kao producent u suradnji s Uredom za međunarodnu suradnju TINTL pokreće projekt snimanja 52-minutnog dokumentarnog filma o stradanju mještana Lovasa u srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Lovas je jedno od sela koje je podnijelo najveće žrtve tijekom Domovinskog rata kada su u njemu smrtno stradala 87 mještana što je 5,5 posto od ukupne brojke Hrvata koji su do po�?etka rata živjeli u tom selu.

Dokumentarni film ''Krvava berba grožđa u Lovasu“, opisati će sve strahote koje su doživjeli Hrvati i ostali građani koji nisu srpske nacionalnosti u Lovasu i Opatovcu od strane tzv. JNA i paravojne jedinice ''Dušan Silni''. Minsko polje, okrutna ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mu�?enja i silovanja žena, prisilni rad...., jedan su dio strahota koje su preživjeli mještani Lovasa, koji su nakon toga protjerani. Film će prikazati osobne životne pri�?e preživjelih, njihov život prije rata, kao i na�?in na koji se nose sa psihofiz�?kim posljedicama puno godina nakon što su igrom sreće preživjeli ratni zlo�?in.

Za potrebe filma uzeti će se svjedo�?anstva predsjednice srbijanske humanitarne organizacije Fond za humanitarno pravo i zastupnica žrtava na sudskom procesu u Beogradu Nataše Kandić, kao i Staše Zajović iz beogradske nevladine organizacije Žene u crnom. Za ovaj ratni zlo�?in još uvijek nitko nije odgovarao.

U stvaranje filma bit će uklju�?ena ekipa profesionalaca od snimatelja do montažera, dizajnera zvuka i skladatelja originalne glazbe, a sve u formatu vrhunske HD rezolucije i digitalne tehnologije. Članovi ekipe filma, od redatelja do ostalih najužih suradnika su stru�?ni i profesionalni filmski i umjetni�?ki djelatnici sa adekvatnim kvalifikacijama završenog studija na umjetni�?kim akademijama.

Film će se snimati u profesionalnoj produkciji i na profesionalnim formatima za prikazivanje na festivalima, raznim prigodnim događanjima i za televiziju. Scenarist i redatelj filma je Silvio Mirošni�?enko koji je za svoje dokumentarce pobrao veći broj domaćih i inozemnih nagrada. Izvršnu produkciju potpisuje Artizana film iz Zagreba.

Za Udrugu dr. Ante Star�?ević – Tovarnik
Antun Ivanković, predsjednik

09.12. 2015.

Obilježen Međunarodni dan volontera

Tweet

Volonteri su pozvani s cijelog područja djelovanja Gradskog društva Crvenog križa Bjelovar što uključuje grad i osam općina.

Prema Zakonu i Pravilniku o volontiranju „Volonter je osoba koja dobrovoljno ulaže svoje vrijeme, znanje, vještine a pritom ne ostvaruje nikakvu financijsku, materijalnu ni drugu korist...
Svojim uslugama ili aktivnostima postiže dobrobit druge osobe ili opću dobrobit."

Susret volontera održan je 8. prosinca 2015. godine u Hotelu Central u Bjelovaru . Pozvano je tridesetak volontera najrazličitijih zvanja i dobnih skupina, uglavnom onih koji dulje vrijeme pomažu u ostvarenju ciljeva bjelovarskog Crvenog križa. Pored onih što pomažu fizičkim radom do onih koji pomažu svojim znanjem i vještinama, sudjelujuću u radu tijela Crvenog križa, kao Odbora i Nadzornog odbora , Odbora općinskih društava CK do Povjerenstava za zdravstveni i socijalni rad, za mladež, te za izgradnju.
U ugodnom ozračju volonterima su se zahvalili dopredsjednik Gradskog društva Crvenog križa Bjelovar, Željko Pleskalt i ravnatelj Ratimir Blažeković, te im uručili simbolične darove.

26.11. 2015.

Bilogorci na prvom ovogodišnjem snijegu

Tweet

Promjena vremena koja je zahvatila Hrvatsku ovog vikenda donijela je niže temperature, a u gorskim predjelima i obilan snijeg. To nije natjeralo 35 odvažnih bilogorskih planinara da odgode planirani izlet za ovaj vikend. Vremenske prilike utjecale su samo na to da se spusti visinska letvica i umjesto 1646 metara visokog vrha Gole Plješivice popne 889 metara visok vrh Oštri Medveđak.

Medveđak je šumovita gorska kosa duga 8 km, koja se pruža kao sjeverozapadni nastavak Li�?ke Plješivice. Na njenom hrptu uzdižu se tri vrha: Oštri Medveđak (889 m), Tupi Medveđak (868 m) i Tur�?ić (801 m). Posebnost ovog podru�?ja su stare bukove šume prepuštene prirodnom razvoju, a uz staze su postavljeni pou�?ni panoi koji upoznaju posjetitelja sa šumskim ekosustavom te drugim prirodnim posebnostima. Po dolasku na podru�?je Plitvica zatekli smo već lijepo zabijeljenu okolinu i snijeg koji je nastavio padati. Staza koji smo odabrali u uvjetima bez snijega spada u kategoriju lakih i ugodnih uspona koji se savladaju za sat i pol vremena. Danas nam je za 5 kilometara staze koja savladava nešto manje od 300 metara visinske razlike trebalo 4 sata. Krenuli smo s ulaza 2 gdje je već napadalo 30-tak centimetara snijega i u tom trenutku to nam se �?inilo dosta. Kako smo visinski napredovali visina se povećavala a mi smo se sve �?ešće izmjenjivali u prćenju snijega. U pojedinim trenucima i kratkim pauzama stalno smo preispitivali svoju odluka nastavljamo li dalje. Ispod i na samom vrhu snijeg je bio između 50 i 70 centimetara i kona�?no smo u 14 sati stigli do najviše to�?ke. Silazak je bio milina jer po napravljenoj i utrtoj prtini nije bilo većih problema da do mraka budemo u toplom autobusu. Unato�? malo većem naporu pri današnjem planinarenju svi su zadovoljno gledali kroz prozor autobusa snježni prekriva�? koji je poslije Karlovca kao �?arolijom nestao. Svi smo se najednom upitali hoće li nam u Bjelovaru vjerovati da smo danas prtili 50-70 centimetara snijega?


Željko Vinković
HPD „Bilogora“ Bjelovar
098/449989

26.11. 2015.

Bjelovarski crveni križ uručio priznanja jubilarnim darivateljima krvi

Tweet

Povodom 25. listopada, Dana dobrovoljnih darivatelja krvi, Gradsko društvo Crvenog križa Bjelovar, u petak 20.studenog je organiziralo Svečanost na kojoj su podijeljena priznanja jubilarnim darivateljima krvi.

Ove godine je 305 darivatelja, po Pravilniku o priznanjima steklo pravo na zahvalnicu. Na svečanost dodjele zahvalnica pozvano je 40 – tak darivatelja s brojem jubilarnih davanja krvi, i to žene sa 35 i 75 davanja, kao i muškarce sa 50 i 75 davanja.

Zahvalnicu i veliki srebrni znak za 75 puta darovanu krv dobili su: Ivan Cipriš, Ivica Jetelina, Davor Miša, Momčilo Paunović, Damir Piršljin i Stevo Sedlar.

Zahvalnicu i zlatni znak Crvenog križa za 75 puta darovanu krv ( što je izjednačeno sa muških 100 davanja ) dobila je Barica Tuma, a muškaraca sa 100 davanja krvi ove godine nije bilo.

Hrvatski Crveni križ, okuplja darivatelje krvi, pri čemu se o njima vodi posebna briga, evidencije, dodjela priznanja uz druge geste zahvalnosti. Hrvatski Crveni križ glavni je promotor koji ukazuje na važnost darivanja krvi i utječe na podizanje svijesti o tom humanom činu. Darivatelji krvi nacionalno su bogatstvo svake zemlje, ističe ravnatelj Ratimir Blažeković.

20.11. 2015.

Na??e sigurno okru??enje

Tweet

U subotu 14.11. provedena je završna akcija pod nazivom „Naše sigurno okruženje“ koju je provodila Udruga udomitelja „Veliko srce“ u školi u Dapcima. Akcija se provela zahvaljujući financijskoj podršci Regionalne zaklade za lokalni razvoj “Zamah�? u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Zahvaljujući volonterkama i volonterima srušeno je staro drveće, po�?upani panjevi, poravnate su površine, zasađen je i ograđen voćnjak, obojana ograda i sprave na igralištu, izrađen kamenjar, zasađene thuje, cvijeće, ukrasno drveće i grmlje, napravljen kompost. Svojim doprinosom akciji pomogli su Komunalije d.o.o., Mil�?ić d.o.o., BoAna j.d.o.o., g.Debeljak, Pekarna Centar, Floricon d.o.o. i studio obrt „Balon“. Hvala im na donaciji svojih proizvoda i usluga.

Ivana Vojković

23.10. 2015.

Proslava Dana zahvalnosti za plodove zemlje – Dan kruha i jabuka

Tweet

20.10.2015., IV. OŠ Bjelovar

„Svi plodovi su darovi,
Darovi Božje ljubavi,
Na poljima, bregovima,
U brazdama i vrtovima.
Po brdima i morima, tragovi su ljubavi Boga Stvoritelja.
Za sve plodove zemlje, darove,
Hvala, hvala, hvala, Gospodine!“

Ovim riječima je započela svečana priredba, svečanost zahvalnosti Bogu, prirodi i čovjeku na svim plodovima koje nam je podarila priroda, u IV. OŠ Bjelovar u utorak, 20. listopada 2015. u 12.30h
Kad pomislimo na kruh, bude se sva naša osjetila. Prisjećamo se naših majki i baka koje su vrijedno mijesile kruh, pekle ga u krušnim pećima, lomile ga toploga i nudile svojim ukućanima. Čitava je kuća mirisala po kruhu, a okus svježe pečenog kruha, bio je finiji od najfinijeg kolača. Zato smo ovu svečanost, ove godine, posvetile svojim bakama, koje život čine bogatijim i toplijim, srdačnijim. A po čemu su bake poznate?! Po svojim fascinantnim, tajanstvenim kuhinjama i tajnim receptima.
Naši mali recitatori, zborovi, dramske i lutkarske družine su svojim igrama nastojali dočarati tu čarobnost bakinih kuhinja, finoću bakinog kruha i ljepotu pekarskog zanata.
No, kako smo spojili u jednoj svečanosti i Dan kruha i dan jabuka, ni blagodati i bogatstvo jabuka nisu zaboravili naši mališani. Oni su nam kroz zanimljive lutkarske scene ispričali koje su sve prednosti tog voća, kralja nad svim voćem.
Na kraju svečanosti, sve lijepe i fine kruhove naših majki i baka blagoslovio je naš dragi pater, i rastali smo se uz tople želje našeg ravnatelja.

Osim u holu škole, svaki razred je imao svoj izložbeni kutak i u svojoj učionici te su se učenici častili degustacijama domaćih krušnih proizvoda i domaćih kolača svojih majki i baka.

U područnom odjelu Gornje Plavnice Dan kruha i jabuka je obilježen u petak, 16. listopada 2015. u 10h, također prigodnim programom.

Tekst i foto: knjižničarka Dejana Kurtović

21.10. 2015.

Svjetlost - Einsteinovo nevjerojatno nasljeđe

Tweet

Svakodnevni život donosi bezbroj pitanja, naizgled jednostavnih, ali bez odgovora. Fizika je znanost koja nam može pomoći da shvatimo kako funkcionira svijet oko nas.

Što je svjetlost? Zašto vidimo svjetlost? Koja je uloga Einsteina i drugih manje poznatih fizičara koji su istraživali i propitivali svjetlost? Njihova znanstvena istraživanja i spoznaje, stara i više od stotinjak godina, temelj su razvoja tehnologije suvremenog doba.

Dio predavanja Davor Horvatić posvetio je uvijek zanimljivim crnim rupama, ali i pitanju strukture vremena i ograničenjima poimanja stvarnosti.
Predavanje je organizirano u povodu državne manifestacije Mjesec hrvatske knjige koji se održava od 15. listopada do 15. studenoga. Centralna tema ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige vezana je uz odluku Opće skupštine UN-a koja je 2015. godinu proglasila Međunarodnom godinom svjetlosti i tehnologija zasnovanih na svjetlu.

Davor Horvatić nekadašnji je učenik Medicinske škole Bjelovar, danas ugledni znanstvenik i sveučilišni profesor, zaposlen na Zavodu za teorijsku fiziku čestica i polja na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Njegov znanstveni i stručni rad opsežan je i obuhvaća brojne radove, sudjelovanje i organiziranje kongresa, konferencija i ostalih skupova, kontakte sa znanstvenicima cijelog svijeta, a u međunarodnim stručnim krugovima stekao je ugled u području primjenjene fizike i ekonofizike, znanstvenog područja koje spaja fiziku i ekonomiju.

Valja istaknuti važnost rada ovog uglednog znanstvenika na području popularizacije znanosti. Davor Horvatić redovit je gost škola, knjižnica, TV emisija, festivala znanosti i sličnih manifestacija.

Njegova izlaganja prepoznatljiva su i po tome što se znanstvenim argumentima zdušno bori protiv pseudoznanosti koja ima za cilj nepravedno stjecanje profita i koja može nekada najeti puno štete ljudskom zdravlju.

21.10. 2015.

Školski preventivni program u Turističko-ugostiteljskoj i prehrambenoj školi

Tweet

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje zajedno s Veleposlanstvom Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Ministarstvom unutarnjih poslova provodi kampanju prevencije trgovanja ženama i djevojkama u svrhu seksualnog iskorištavanja pod nazivom "Dvije djevojčice“. Riječ je o kampanji koja se provodi u 13 europskih zemalja s ciljem osvještavanja rizika kojem su izložene djevojke koje su privlačnim ponudama o zaposlenju ili iz nekih romantičnih razloga odlučile putovati u druge zemlje. Kratki film istog naziva, autorice Ruth Beni, prati priče dviju djevojaka koje su okrutno prevarili ljudi koje su poznavale i kojima su vjerovale, a koji su poslije trgovali njima protiv njihove volje. Film je dobitnik srebrne svjetske medalje na Festivalu New York 2010.

Predviđeno školskim preventivnim programom u povodu Međunarodnog dana borbe protiv trgovanja ljudima, 18. listopada, u knjižnici Turističko-ugostiteljske i prehrambene škole Barbara Vukalović, policijska službenica za prevenciju Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske u suradnji sa socijalnom pedagoginjom Tatjanom Bedeković i pedagoginjom Rajkom Marković održala je radionice za učenike završnih razreda. Učenici su imali priliku čuti kako žrtve trgovanja nisu samo naivne, lakovjerne osobe te kako se samo znanjem i informacijama mogu zaštititi.

14.10. 2015.

Posveta hrane u Dječjem vrtiću Pčelica

Tweet

U povodu Dana kruha - dana zahvalnosti za plodove zemlje, dekan Čazmanskog dekanata, preč. Dubravko Lauš posvetio je hranu u Dječjem vrtiću "Pčelica".
Pridružili su mu se predsjednik Gradskog vijeća Grada Čazme, Vinko Ravlić i pročelnica za društvene djelatnosti Grada Čazme, Elvira Babić Marković. U pratnji ravnateljice, Martine Kovač i u prisustvu odgajateljica, obišli su sve dobne skupine i porazgovarali s djecom. Neki od njih župniku su darovali crteže, što ga je posebno razveselilo.

Sljedeći tjedan, ovisno o vremenskim prilikama, na Gradskoj tržnici u Čazmi održat će se tradicionalna prodajna izložba kruha i kolača, koju će pripremiti roditelji polaznika DV "Pčelica", uz pomoć djelatnika.
Preč. Lauš posvetit će hranu i u Osnovnoj školi Čazma, u petak, 16. listopada u 9 sati, gdje će se također obilježiti Dani kruha.

24.09. 2015.

Peti pješački pohod Bjelovar-Zrinski Topolovac

Tweet

Krećući se zanimljivim bilogorskim krajobrazom i selima, koje mnogi strastveni izletnici ne poznaju, čuli su se uzvici oduševljenja i komentari o lijepim kućama, okućnicama i vrtovima s cvijećem. Posebno smo obratili pažnju na starinske sorte, koje su u navali modernizma i uvoza nepravedno zapostavljene.
U današnje doba su domaćice u našim selima obrazovane i upućene, pa ne zaostaju u vrtnoj arhitekturi za ostalim zapadnim zemljama.To što imaju završenu srednju školu i sa zanimanjima u kojima se nikad neće istaknuti, ostale su živjeti na selu donosi i neko dobro.

Bravo za seoske žene Bjelovarsko-bilogorske županije!

Kolona pješaka je zastala u Visovima na "vinogradarskom" doručku, kod obitelji Blažeković, koji su nam ljubazno stavili svoju nadstrešnicu na raspolaganje. Našlo se tu pravih domaćih delicija: domaći kruh, kifli, "prge" dimljenog sira, slanina i luk, nekoliko vrsta voćnih rakija, naravno u razumnoj mjeri.

Nakon odmora se lakše krenulo na šestosatno pješačenje put Zrinskog Topolovca, gdje je sudionike dočekala razdragana grupa zadužena za posluživanje ručka u prirodi, druženje i razonodu, provodeći u završnu fazu ovu manifestaciju u kojoj je sveukupno sudjelovalo 65 osoba.

Oslobođeni stresa, zaboravljajući dnevne probleme, napunjeni nesvakidašnjim utiscima, družeći se s prirodom, sudionici su imali osiguran povratak u Bjelovar kako bi nastavili radni tjedan i sve aktivnosti koje su ih čekale.


Tekst i foto: Marija Marković

15.09. 2015.

Svatko ima pravo na svoj život, a ja svoj tako živim

Tweet

Jedan je veliki pisac, s prostora bivše, zajedničke nam države kazao da su interesantni ljudi široj javnosti samo oni koji se ne uklapaju u stereotipe. Branislav Nušić je precizirao i rekao da su to ljudi koji ne žive po uobičajenoj crti već se kreću iznad ili ispod linije uobičajene u svakodnevnom životu. Jedan među njima je i 36-godišnji Bjelovarčanin, Marijo Očko, koji se s roditeljima Hrvatima početkom Domovinskog rata, iz rodne Rume doselio u Bjelovar. Za njega će mnogi sugrađani kazati da se on po Nušićevoj definiciji kreće ispod linije.

- Prema pričanjima sada već pokojnih roditelja, morali smo se iseliti, jer su nam u Srbiji prijetili – govori Marijo, kojeg smo sreli u ranim jutarnjim satima, nakon obilaska određenih lokacija kako bi sakupio plastične boce. Društvo mu prati vjerni labrador, Aki, za kojeg kaže da nije samo pas, već da je biće Božje, kao i sve što nas okružuje. Noći provodi u stanu, koji je naslijedio od roditelja. Boce su mu jedini prihod, ali se ne žali. Pomažu mu i dobri ljudi.

- Svatko im pravo na svoj način života. Ja tako živim. Volim popiti, ali ne zamjeram onima koji su trezvenjaci i rade po bankama i nose kravate. To je njihov odabir i ja to poštujem – kaže Očko, koji je rukom obrisao grlić plastične boce s vinom prije nego nas je ponudio. Nije zamjerio odbijanje, već je kroz smijeh kazao kako vino u većim količinama nije zdravo, i priupitao što je danas u vremenima pescitida i herbicida zdravo.

Na konstataciju kako neki od Bjelovarčana smatraju da su on i nekoliko njegovih prijatelja možda najveći ovisnici u gradu, on se glasno nasmijao i rekao, ako to ljudi misle onda su u pravu.

- To je njihovo mišljenje i ja nemam nikakve želje da to demantiram, jer s time ne dobivam ništa. Ne tražim da me zovu u takozvana elitna društva, jer ne vidim neke velike razlike između tog i mog društva. Oni razgovaraju o tome kako da zgrnu golemi novac. Mene to ne interesira. Želim samo provesti dan po svom izboru i nikoga ne oštetiti. Bog sve vidi – pojašnjava Očko. Dodajući kako mu se nije ispunila želja da bude pilot, pa sada uz vino nekada mu misli „polete“. Kaže da je svevišnja Božanska osoba podijelila uloge. Njemu je pripala ta da bude, kako ga neki nazivaju klošar. On vjeruje da ne ide linijom manjeg otpora već da ispunjava radi čega je rođen.

Kaže da mu nijedan dan nije isti. Buđenje ovisi o aktivnostima „noć“ prije. Potom uzme vreću za boce i nosi ju cijeli dan, a vjerni pas ga prati u stopu. Kako nema novca za teretanu, ona mu vreća za boce služi za razvijanje mišića.
- Znate moram paziti da se držim onoga – U zdravom tijelu zdrav duh – popratio je te riječi smijehom dok je jednom rukom gladio psa, a drugom nagnuo iz plastične boce.

Upitali smo ga zašto je jednom prilikom na gradskom Korzu djeci bušio balone, a on je rekao da je to neistinita konstrukcija policajaca, jer nikoga ne želi vrijeđati, a kamo nanijeti zlo. Dodajući kako bi ljudi bili sretniji da su im apetiti manji. Skromnost je vrlina, a zgrtanje novca i materijalnih stvari nije u skladu s razmišljanjem Božanske osobe, ali on to vidi kao problem svakog pojedinca i u to se ne treba miješati.

Na rastanku je kazao kako mu i ovaj razgovor s potpisnikom ovih redaka nešto znači, jer to daje smisao življenju. Bez obzira kako netko gleda na njegov.

Tekst i foto: ŽR

15.09. 2015.

Najdraža stvar

Tweet

Današnji čovjek okružen je brojnim pomagalima. Uglavnom je ovisnik o brdu najnovijih tehnoloških rješenja. Ne smijemo ni pomisliti da nam "rikne" računalo, ili ne daj Bože, mobitel. Takav peh je dovoljan razlog da se oni veći zaljubljenici u čIP tehnologiju bace s trećeg kata kroz prozor. Jer bez svega se može, ali bez čuda od tehnologije, zvanog pametni telefon - ne. Što bi radio mladić u društvu zgodne djevojke ako u ruci nema super telefon. Bio bi izgubljen. Ruši se cijeli svijet. Ipak niste u pravu. Najvažnija je stvar i to godinama i generacijama i još će dugo biti na prvom mjestu - madrac. Da, dobro ste čuli, a sad si probajte zamisliti kako bi bez njega živjeli. Na madracu ste začeti, a i najvjerojatnije ćete na njemu ispustiti i dušu kada za to dođe vrijeme. Naravno, ima i onih nesretnika, koji nisu dočekali Ispovijed na madracu, jer su umrli na putu od ka madracu. Dok ste ležali na madracu sisali ste majčino mlijeko. I zahvaljujući madracu upoznali prve intimne trenutke. Madrac je imao veliku, ako ne i presudnu ulogu u odabiru životnog partnera. Sjetite se samo koliko ste mjehura ispraznili na madrac tijekom djetinjstva. S koliko ste suza natopili federe madraca. On je bez protesta slušao vaš plač i smijeh. U koliko je intimnih trenutaka vaš madrac suosjećao s vama. Kad ste bili bolesni ili sretni madrac vas je širokogrudno primio u svoje naručje. Koliko je samo vaših vjetrova stoječki podnio i ni jednom se nije nakašljao ili začepio nos, a kamoli negodovao. Nikad vam nije otkazao poslušnost ma koliko ga maltretirali pokretima tijela. Ne da je vaš madrac bio vama pokoran sluga, nego je trpio i "ispade" vama dragih, a nekad kasnije i omraženih osoba. Koliko ste knjiga pročitali ili filmova pogledali s madraca. On samo šuti i trpi vas. Madrac nije ljubomorna tužibaba. I kad noć ne provedete na madracu, on vas nije izdao. Izdao vas je izgled, koji ne možete zakamuflirati ni debelim slojem maskare. Tko bi vas tako dugo trpio? Nitko! Koliko ste samo slatkih snova dosanjali, a madrac vam je omogućio da posjetite sve te daleke krajolike. On vas jedini nije ogovarao, a imao bi puno toga za reći, jer je najveći poznavatelj vaših tajni. Zar nisam u pravu? Uz madrac ste se odlučili i za druge lijepe stvari. Poput kreveta, stana, lustera, zavjesa, da ne nabrajam dalje. Bez madraca ništa od toga ne bi imali. Bez madraca puno nas ne bi bilo rođeno. Između ostalih taj put čeka i djecu naše djece. Stoga, zajebi mobitel, TV i slična sranja i odaj počast madracu. Pa i onom tuđem na kojemu se niste baš ugodno proveli. Jer nije to bila njegova zamisao da ga upotrebite, već vaša. Stoga ne krivite njega za svoja razočaranja već vlastitu procjenu. Hvala ti na svemu, moj dragi životni suputnice, s kojim provedem najmanje trećinu života, a nikada ništa zauzvrat ne tražiš.

Piše: ŽR

30.07. 2015.

BOLEST

Sve što postoji u Univerzumu je energija. Ne postoji ništa što nije energija.

Tweet

Isto tako, postoje i pozitivne i negativne vrste energija. Sve pozitivne energije nam prijaju, a ljubav je njen najpozitivniji oblik. Negativne energije nam ne prijaju, a postoje da bi na njima učili.

Strah i stres su negativni. A kada strah i stres prevladaju, prevlada i negativa. Tada se i bolest pojavi, kao manifestacija negativne energije na naše materijalno tijelo. Svaka bolest je regulirana u spiritualnoj sferi. Nijedna bolest ne dolazi bez odobrenja i regulacije spiritualne sfere. Sve bolesti mi možemo SAMI kontrolirati i eliminirati ih svojim spiritom, samo ako to uistinu u potpunosti i želimo, znamo “KAKO se to radi”, i ako to spiritulano zaslužujemo... Najvažnije je razumijeti da ti TVOJ vlastiti spirit i "daje" tu bolest, a istovremeno je i u kompletnoj komandi u vezi te bolesti... Najčešće dobivamo bolest za naše “Više Dobro”. Naravno da nitko na svjesnoj osnovi ne voli biti bolestan. No, sve se to događa sa razlogom... A za sve postoji razlog. I za razlog postoji razlog. Čak i kad NE postoji razlog, i za TO postoji RAZLOG! Tako da i za svaku našu bolest postoji razlog. Nevolja je naš najbolji učitelj. Tu na zemlji smo inkarnirani u materijalnoj sferi da bi na nevoljama učili i spiritualno napredovali.

Bolest je jedan od naših učitelja. To je RAZLOG što smo izloženi bolestima. Naučiti se nositi sa bolešću ili, još bolje, prevladati je i pobijediti, ovisi o našem spiritu. Odgovor na svako pitanje i rješenje svakog problema uvijek se nalazi u našem spiritu i njegovim zaslugama. Za nas tu sve počinje i završava, pa tako i otklanjanje bolesti. U našem spiritu nalazi se lijek za svaku bolest. Samim tim, snagom svog duha svatko od nas može se i sam izliječiti od bilo koje bolesti!

Marino Frost
Leader projekta “Mission of Love”

www.MarinoFrost.com
www.YouTube.com/MarinoFrost

DISEASE

Everything that exists in the universe is energy. There is nothing that is not energy.

Energies differ in their frequencies. The energies that vibrate at higher frequencies are energies of consciousness. They are subtle in nature and belong to the spiritual sphere. Those that vibrate at lower frequencies are the energies of the material realm. Since those energies seem dense, they appear as solid bodies to us. That is what our material realm is made of. Furthermore, there are both positive and negative types of energy. We like positive energy, and love is its most positive form. We don't like negative energy, but it exists in order for us to obtain a lesson and learn from it.

Fear and stress are negative. When fear and stress prevail, negativity prevails as well. At that point disease appears as a manifestation of negative energy in our material body. Each disease is regulated in the spiritual sphere. Diseases do not come without the approval and regulation of the spiritual sphere.

We can control all diseases and eliminate them with our own spirit, but only if we truly and fully want to do so, if we know how to do it, and if we spiritually deserve it. The most important thing is to understand that your own spirit is the one that "gives you" the disease in the first place, while at the same time, your spirit is in complete command of the disease. Mostly, we become ill for our "higher good." Of course, consciously no one wants to be sick. But all this is happening for a reason. There is a reason for everything. There is a reason for a reason. There is even a reason for no reason. Thus, there is a reason for every disease. Trouble is our best teacher. We are incarnated in the material sphere here on Earth to learn from tribulations in order to make spiritual progress.

Disease is one of our teachers. That is the reason we are exposed to diseases. Learning to handle disease, or even better, overcoming and defeating it, depends on our spirit. The answer to each question and the solution to any problem is always in our spirit and its merits. For us, everything begins and ends with our spirit, including the rejection of the disease. In our spirit there is a cure for any disease. Therefore, we are able to heal ourselves of any disease with just the power of our spirit.

03.07. 2015.

Završila velika akcija SLUŠAJ SVOJE SRCE

Tweet

Akcijom je obiđeno 15 hrvatskih županija, i to:
- Istarska županija
- Primorsko-Goranska županija
- Karlovačka županija
- Zagrebačka županija
- Krapinsko-Zagorska županija
- Međimurska županija
- Varaždinska županija
- Koprivničko-Križevačka županija
- Sisačko-Moslavačka županija
- Bjelovarsko-Bilogorska županija
- Virovitičko-Podravska županija
- Požeško-Slavonska županija
- Brodsko-Posavska županija
- Osječko-Baranjska županija
- Vukovarsko-Srijemska županija

Na putu koji je trajao 29 dana i kojim smo prošli čak 6.265 kilometara uspjeli smo obići i donirati 368 obitelji koje je činilo 1613 članova.

Usrećili smo i slatkišima obradovali 722 djece a podijeljeno je oko 4 tone namirnica kroz cijelu akciju.

Donirane obitelji posjetili smo u 197 hrvatskih sela kroz 348 sati provedenih na terenu.

Osim samih obitelji posjetili smo i donirali 3 azila za zaštitu životinja u Čakovcu, Varaždinu i Osijeku, Udrugu ''REA'' iz Samobora, Udrugu ''ŠAPA U SRCU'' iz Skradnika, Dom za djecu u Lovranu, Udrugu JAK KAO JAKOV iz Karlovca, Odjel pedijatrije u Čakovcu, Centar za rehabilitaciju ''STANČIĆ'' iz Dugog Sela, Centar za žene ''ADELA'' iz Siska, Udrugu osoba s inavaliditetom Sisačko-moslavačke županije, Udrugu ''SVETA ANA'' iz Lobora.

Zahvaljujemo se svim volonterima koji su nas dočekali u svim županijama te koji su s nama proveli mnoge sate na terenu, zahvaljujući kojima je akcija uspješno i sprovedena jer upravo su svi oni bili zaslužni što smo došli na prag kuća svih 368 obitelji.

Također, zahvaljujemo se svim donatorima, fizičkim i pravnim osobama koji su nam omogućili da akciju sprovedemo. Prikupljeno je i potrošeno 47.704,68 kuna koji su evidentirani na 76 računa izdanih u danima trajanja akcije.

Više od svih donacija značila je fizička posjeta svakoj osobi koju smo obišli, koju je itetkako iznenadila činjenica da nas put dovodi čak iz Pule. Mnogi samci koje smo pronašli u zabačenim selima nikada u životu nisu doživjeli da ih netko posjeti s namjerom da im se nešto donira bez ikakve obveze ili mogućnosti ikakvog uzvrata.

Stoga upućujemo hvala i svim obiteljima koje su nas pustile u svoj dom i koje su vjerovale u potpune strance, i sami smo mnogo toga naučili na našem putu.

U zajedništvo smo vjerovali i prije puta, zajedništvo je pobijedilo, a Hrvatska je ponovno pokazala da ništa ne može stati na put dobroj namjeri u velikom srcu.

Hvala svima što ste slušali svoje srce.

Pozdrav od NSNO volontera.

25.06. 2015.

Iz Kupreškog polja na Veliki Vitorog

Tweet

Već sedmu godinu zaredom omiljeno odredište bilogorskih planinara krajem lipnja su bosanskohercegovačke planine. Od 2009. godine obišli smo Cincar, Prenj, Vranicu, Bjelašnicu, Visočicu, Kamešnicu, Šator i piramide kod Visokog.

Dvadeset planinara HPD-a „Bilogora“ Bjelovar i osam članova PK-a „Hrvatskog liječničkog zbora“ iz Zagreba krenulo je 19. lipnja 2015. popodne preko Okučana do Šipova. Tamo su nas dočekali naši domaćini iz PSK-a „Vitorog“ iz Šipova i odveli na spavanje još desetak kilometara do planinarskog doma „Lunja glava“.

Drugi dan bio je predviđen za glavni uspon na 1907 metara visoki Veliki Vitorog. Planina Vitorog se nalazi na samoj granici Republike Srpske i Federacije BiH na trideset kilometara od Šipova. Sam vrh Vitorog je raskrsnica općine Šipovo, Glamoč i Kupres.

Rano ujutro nas je autobus prevezao pedeset kilometara od planinarskog doma preko Šipova do Kupreškog polja i sela Šemanovci. Selo Šemanovci nalazi se na 1150 metara nadmorske visine i polazna je točka za uspon na Veliki Vitorog.

Cijela ekipa savladala je trosatni uspon do Malog Vitoroga koji je na 1744 metara, a za daljnjih dva sata uspona do Velikog Vitoroga odlučilo se jedanaest planinara predvođenih domaćim vodičem. Tih dva sata razlomljenim grebenom prepunom raznobojnog cvijeća i ljekovitog bilja bila je prava uživancija vidika i mirisa. Na samom vrhu Velikog Vitoroga nalaze se napušteni podzemni objekti koje je izgradila bivša JNA koji nagrđuju prostor travnatog vrha. S vrha se šire vidici prema jugu na Kupreško polje i Cincar, prema zapadu na Glamočko polje i Šator planinu, dok se u trećem nizu ističe Dinara.

Idućega dana spustili smo se pješice iz planinarskog doma na izvore rijeke Plive udaljene osam kilometara od centra Šipova. Izvori rijeke Plive predstavljaju najveći izvor vode u Europi. U blizini izvora nalazi se nekoliko starih vodenica gdje se Pliva dijelom razlijeva u više brzaka i slapova. Nizvodno par kilometara je zaštićen posebni ribolovni revir za mušičarenje. Tok rijeke Plive je trideset kilometara dug, a u Jajcu se ulijeva u Vrbas veličanstvenim slapom visine 22 metra.

Oko podne smo se oprostili od naših vodiča i krenuli prema kući s usputnim turističkim stajanjima. U dva sata obišli smo glavne atrakcije grada Jajca: Stari grad, toranj sv. Luke, Medvjed kulu i veličanstveni slap ušća Plive u Vrbas. Još smo kratko stali u svetištu svetog Ive u Podmilačju i naravno već tradicionalno u Banja Luci na ćevapima „Kod Muje“.

Tekst i fotografije :
Željko Vinković, predsjednik
HPD „Bilogora“ Bjelovar
098/449989

19.06. 2015.

Održana Smotra postrojbe povjerenika civilne zaštite

Tweet

U Čazmi je održana Smotra postrojbe povjerenika civilne zaštite Grada Čazme na kojoj su predstavnici Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Bjelovar proveli edukaciju i obuku članova. Također, dr. med. Vesna Bacalja održala je predavanje o pružanju prve pomoći unesrećenim osobama. Ažurirana je evidencija članova postrojbe koja trenutačno broji ukupno 60-ak članova s područja grada Čazme. Njihova je obveza odazvati se u slučaju prirodnih ili na drugi način uzrokovanih većih katastrofa i izvanrednih stanja. Prema zakonu, poziva ih gradonačelnik, a imenovani su na prijedlog Stožera zaštite i spašavanja i zapovjedništva Civilne zaštite. Iz svakog prigradskog naselja tako je uključeno po nekoliko osoba.

Ovom su prigodom svim članovima podijeljeni reflektirajući prsluci koje je financirao Grad Čazma.

11.06. 2015.

UMRO NAM JE MASNI

Tweet

Uhvati nas negdje u raskoraku stvarnosti, između sna i jave, između nevjerice i prihvaćanja, između tuge i slavljenja života, između tame i svjetla… A to je moment kad sjećanja prorade… To je moment kad ti sjetna duša šapuće: “Jao… pa da sam samo znao… Možda sam trebao...” I tako to onda krene. Počinju se vrtjeti slike prošlosti. I tužne, i vesele… I dok se polagano otpuhne godinama nagomilana prašina na sjećanju, mutne slike se bistre dok izlaze na površinu. I tada najednom sve ponovo proživljavamo baš kao da je bilo jučer. I kao da je sve to ustvari uvijek i bilo tu kraj nas, samo to nismo primjećivali. I onda nam ostaje samo ljubav za onima kojih više nema, jer ljubav je još jedino što im tada možemo dati.

UMRO NAM JE MASNI.

MASNI je bio JEDAN jedini... Nikada do sada nisam sreo nekog tko je bio rocker do koštane srži kao što je bio on, pa čak ni ovdje kod mene u Americi... Na jednoj strani je bio ON, a na drugoj ostatak svijeta. Nije pripadao ni u jednu kategoriju, osim one svoje, koja se zvala MASNI kategorija. Od svih muzičara i pjevača sa kojima sam radio (a tu je bilo preko nekoliko stotina njih), Masni je bio bez premca NAJVEĆI ROCKER kojeg sam ikada sreo! On je bio i iskreni rocker, a ne folirant, kao mnogi koji glume da jesu ono što misle da publika od njih očekuje… Masni nikada nije glumio ništa osim sebe samog. On je bio ono što jest – po sistemu – uzmi ili ostavi! Kod njega nikada nije bilo sredine: ili – ILI! Bilo je onih koji ga nisu voljeli. A bilo je i nas sa suprotne strane, koji smo ga voljeli i obožavali. Mi smo ipak uvijek bili jači! Bilo nas je više, a mržnja se ionako nikad nije mogla takmičiti sa ljubavi. Ljubav je uvijek jača i ljubav na kraju uvijek pobijedi! Pa tako je i sada. Uvijek će biti više nas koji ćemo ga se sjećati sa ljubavlju u srcu, a što će namamiti osmjeh na licima prisutnih svaki put kad ćemo o njemu pričati. Slijedit će i mahanje glavom lijevo-desno, dok ćemo se u čuđenju prisjećati raznih događaja i priča vezanih uz njega. Da, ljubav je ipak nepobjediva sila!

Često su me vidjeti mogli
kako pred birtijom pijan stojim
Pomislih tada: "Život je sranje",
dok posljednje dinare brojim

Zajedno smo osnovali najluđi band koji je ikada postojao u bjelovarskoj regiji koji se zvao “Pograšan Smjer”. Bio sam teenager u to vrijeme, a Masni bio puno stariji od mene. No, to nam nije smetalo da postanemo (i ostanemo) i dobri prijatelji i suradnici. On je pisao najluđe tekstove na Hrvatskom koje sam ikada pročitao. Ja bih to kasnije uobličio i dotjerao za pjesmu. Ponekad sam ja cijeli tekst napisao i sam, ili bi mi on dodao koji stih na kraju… Muziku sam uvijek radio ja, a on bi se trudio da to otpjeva na najbolji način na koji je znao. Bio je kombinacija svojih idola koje je obožavao – Jim Morrison-a, Mick Jagger-a, Alice Cooper-a, Ozzy Osebourne-a, Bore Đordevića…

Masni je bio TAJ! Znao je reći: “Zbog rock & rolla nikad neću biti pametan”. Bio je to band koji se nije bojao biti ono što je bio. A i zašto bi se bojali? Pa imali smo Masnog! Imali smo i najbolju ritam sekciju. Na bubnjevima je bio Mario Rajković, a na basu Spomenko Gazda - Spok. Njih dvojica su slovili kao najbolji bubnjar i basista u regiji, koji su prije našeg banda svirali sa svim najboljim bandovima u Bjelovaru. Mario je bio mali i simpatičan lik, sa frizurom kao grm, koji je nešto kao svima bio drag. Zvali su ga Miš. Spok je imao imidž Isusa sa nekom svojom nedokučenom mistikom. Ja sam pak nemilosrdno prašio svoje na solo gitari. Nitko tada nije mogao pretpostaviti (pa ni ja) da ću jednog dana živjeti u New Yorku, imati svoj vrhunski studio za snimanje, raditi sa naj muzičarima svijeta, te svirati gitaru sa originalnim bandom Jimi Hendrixa, umjesto samog boga gitare. No, i tada sam ja itekako znao svoj posao na gitari! Do mene je na ritam gitari kružio uvijek raspoloženi Dean Cafuk, koji je u to vrijeme bio moj najbolji prijatelj. Pošto smo stalno bili nerazdvojni, ja sam ga čak naučio i svirati gitaru, da bi i na bini mogao biti uz mene. On je naučio svoje rifove i prašio to bez srama. Sa svojim skakanjem po bini, minđušama i maramama, dizao je energiju i karizmu – i bandu i publici. A sve nas je vezivalo i dobro prijateljstvo, što je u današnja vremena rijetkost za bandove. A svi u bandu smo voljeli Masnog, koji nas je sve redovito animirao, pokretao i zabavljao. Imali smo strašno dobru i močnu energiju, što je publika osjetila i postala naš saveznik već od prve note. Uz sve to, Masni je između svake pjesme sa publikom imao svoj dijalog, na koji se publika u oduševljenju oporavljala od šoka koji je Masni izazivao svojim izjavama. Taj band je bio divlja horda naoružana ubitačnim pjesmama. Svaka naša pjesma bila je karizmatična priča i entitet za sebe, a opet – sve su one imale i tatu, i mamu, a i svoju familju… Nismo uzimali zatvorenike – pa imali sam Masnog kao frontmana!

I za sve loš dječak bio je on.
Njegov život je rock and roll.

Volio je da šokira publiku i uživao je u tome. Od prvog momenta našeg nastupa postao je ili heroj publike ili predmet zgražavanja. Njegova filozofija je bila – ili će publika o nama reći sve najbolje ili sve najgore. No, za nas je najgora opcija ako ih ostavimo ravnodušnima. Ako drugi dan nakon našeg koncerta dva prijatelja pričaju i jedan kaže drugom: “Jesi li bio na koncertu Pogrešnog Smjera?” A drugi kaže: “Da, a šta večeras igra u kinu…?” Onda smo propali! Ravnodušnost je najgora! Ali, ako se taj drugi uhvati za glavu i počne sa ultra-pričom (bilo najboljom ili najgorom…) ONDA SMO POBIJEDILI! Eto, to je bila njegova strategija sa kojom sam se ja kao vođa banda slagao. Tu teoriju Masnog sam ponovio bezbroj puta svim muzičarima koje sam znao, a pogotovo ovdje u Americi.

Masni je pisao šokantne i duhovite tekstove koje su ljudi instantno zapamtili i godinama ih ponavljali, kao što je bilo “silovanje starih žena… silovanje djevojčica…” gdje pjeva uvod pjesme kao pop na grobu. Pa “…konobari, karte i jeftine žene, opet su pobrali lovu od mene…” Tko je ikada napisao stihove kao što je bila “Muška Zvijer” (gdje on opisuje sebe kao zvijer za žene…) >

Volim kad vatra
u tijelu mi gori,
kada strast se
sa ludilom bori.

Kada pod šlicem
osjetim punoću,
zna se
šta tada hoću.

A glava mi je
puna snova,
o nekoj sisatoj ženi

Ja od žene
tražim sve, jer
ja sam prokleta
Muška Zvijer!

Tko je ikada pisao strofe i poruke kao u pjesmi “Pogrešan Smjer”?

Vidio sam čovijek svoju ženu tuče,
siledžije na cesti nekog starca muče
U parku se dva muškarca ljube,
vojnici pjevaju ratne pjesme i pokazuju zube

Uložak od krvi leži na tratoaru,
petnaestogodišnja djevojčica nudi čari u baru
Mladi delikventi vrebaju u mraku,
za krvavu tuču imaju želju jaku.”

Masni je imao svoj svijet i pjevao je o njemu. Bio je uzor glavnom liku svoje pjesme:

POSLJEDNJI HIPI U GRADU

Sam, uvijek sam
lutao je gradom
Zvjezdan ulični svod,
to je bio njegov dom.

Duša u tmini,
cigarete dim,
Mnogi su se pitali
što je s mladićem tim

Miris "Paćuli"
oko njega se širi
A poneka dama
prolazeći samo zažmiri

Na to bi se tužno nasmijao,
želeći da svi znadu:
On je posljednji hipi u gradu!
U ovome gradu.

Sam, uvijek sam
lutao je gradom
Svoj promašeni život
živio je kradom.

Oči jedva se vide
od neuredne kose,
brada kakvu samo
osobenjaci nose

Tko je ikada samo došao na ideju da napiše pjesme kao što su “SADISTA” ili “ZBOG TEBE NA GROBLJE NI PSI VIŠE NEĆE DOĆI”?

Bili smo najluđi band ikada u toj regiji… Gdje god samo svirali, ljudi su nas za sva vremena zapamtitli, a najviše zahvaljujući Masnom! Imali smo odlične pjesme i odličnu svirku; odličan imidž, super karizmu… super ekipu… super fanove koji su nas obožavali. Šteta što nikad nismo ništa studijski snimili, premda sam ja to uvijek htio napraviti sa njima jednog dana kad budem imao vremena… ali nisam, i zbog toga mi je sada jako žao!

Masni me uvijek zvao kad bih se iz New York-a vraćao u Bjelovar. Pozivao me kod sebe kući, a ja bih se sa veseljem odazvao. Bio je moj prijatelj i nezaboravni band-ovski kolega. Volio sam ga i on je volio mene. Zadnji put kad sam ga vidio bilo je u prosincu 2014-te, kad sam bio mjesec dana u Bjelovaru. Vidio sam ga tada nekoliko puta i čuli smo se u tom periodu više puta telefonom. Tko bi rekao da će to bili zadnji put da se vidimo?

Zato uvijek volite svoje prijatelje i svaki put kad se rastanete od njih, dajete im ljubav! Nikada neznate KADA će biti zadnji put da ih vidite!

A sada i naša pjesma koju je Masni napisao i posvetio Jim Morrison-u ima drugu dimenziju… sad je možemo i mi posvetiti našem Masnom:

MORRISONU

Ova je pjesma posvećena Jim-u Morrison-u,
žrtvi alkohola i rock & rolla
Slava mu i nadajmo se
da mu nije teška ona betonska ploča

Živio je čudan život,
al’ najljepši, najbolji,
uz gitaru i alkohol,
dobre cure i rock & roll

Crvi su izjeli
njegovo tijelo,
ostala je muzika,
njegovo djelo

Za njegove pjesme
i način života
stariji su rekli:
“Pa to je grozota!”

Živio je čudan život,
al’ najljepši, najbolji,
uz gitaru i alkohol,
dobre cure i rock & roll

Tužne misli
u glavi se roje,
zar oplakati vrijedi
mrtve heroje?

Ka grobu koraci,
svijeće se pale,
ponegdje i suze
za idolom žale

Živio je čudan život,
al’ najljepši, najbolji,
uz gitaru i alkohol,
dobre cure i rock & roll

Crvi su izjeli
njegovo tijelo,
ostala je muzika,
njegovo djelo.

Eto, sada će mnogi upoznati Masnog tek po prvi put iz mojih riječi, tog vječitog buntovnika koji se nije plašio da bude ono što je bio. Koliko je takvih? A pogotovo u današnja vremena, kad se večina ljudi zatvara u sebe i plaši svega, pa čak i svoje sjene?
A ja sam u New York-u i žao mi je da ne mogu ispratiti svog prijatelja na njegovo posljednje putovanje.

Masni moj, putuj sretno među zvijezdama, pa dok se opet ne sretnemo! Onda ćemo opet napraviti band i svirati rock & roll, sve dok ne srušimo oblake sa neba!

R.I.P.
Voli Te tvoj prijatelj~
Marino Mraz


POGREŠAN SMJER:
Vokal: Nikola Masten - Masni
Solo gitara: Marino Mraz - Nino
Bas: Spomenko Gazda - Spok
Bubnjevi: Mario Rajković
Ritam gitara: Dean Cafuk

25.05. 2015.

Udruga voćara Dar Bilogore posjetila poljoprivredni sajam u Novom Sadu

Tweet

Na Sajmu su prisustvovali edukativnom predavanju ing. agronomije novosadskog fakulteta g. Svetozara Vujkova koji je iz prve ruke odgovarao na sva postavljena pitanja, znanja znatiželjnih bilogorskih voćara.

Dočekao ih je direktor tvrtke "EKO PATENT" iz Vrbasa Nikola Eraković te je dogovoren uvoz sadnog materijala. To je tvrtka koja inače surađuje s Udrugom DAR BILOGORE, a proizvodi poznate i priznate ekološke preparate za uzgoj i tretiranje voća i povrća.

09.05. 2015.

I OVE GODINE SUSRETI ISTINSKIH PRIJATELJA UZ VISEĆU KUGLANU

Tweet

Od ove sezone u ligi se natječe 13 ekipa, mahom braniteljske udruge, udruge civilnih invalida i njihovih prijatelja. Svi oni dolaze iz Bjelovara, Generalskog Stola, Petrinje, Susedgrada, Topuskog i zagrebačkih gradskih četvrti Dubrave i Maksimira. Osim što promiču stari sport, viseću kuglanu, sudionici se međusobno druže i upoznaju.

Jedno pravilo se uvijek poštuje, a to je sjećanje na sve poginule pa tako predstavnici ekipa uvijek zapale svijeće i odaju počast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima.

Liga je pokrenuta još 2009. godine i ima svoj statut i pravilnik natjecanja. Od 2013. godine liga djeluje pod okriljem Hrvatskog olimpijskog odbora.

Svaka ekipa je domaćin i organizator jednog kola lige. U subotu, 9. svibnja 2015. domaćini susreta su članovi ekipe UHVIDR-a Maksimir. Trenutno vodeća ekipa je ekipa UHVIDR-a Topusko.

Piše Nenad Šantalab, foto: arhiva Hrvatskih ratnih veterana

08.05. 2015.

U Šandrovcu obilježen Dan sestrinstva i Dan otvorenih vrata Doma za starije i nemoćne

Tweet

Obilježavanje je održano u velikom i veselom ozračju. Za sve posjetitelje i one koji su željeli organizirana je akcija mjerenje koncentracije šećera u krvi i visine krvnog tlaka.

Predstavnici Doma za starije i nemoćne osobe te predstavnici Općine Šandrovac čestitali su svim medicinskim sestrama i tehničarima Međunarodni dan sestrinstva!

02.05. 2015.

Zašto je pogled na život u Hrvatskoj, umirovljenika i mladih isti

Tweet

Na svim izloženim štandovima redovi veliki. Nitko se ne želi slikati, a još manje razgovarati. Ali, eto, imala sam sreće, tu su naši umirovljenici koji su uvijek za razgovor. Tako mi je gospodin Mato Abramović, umirovljenik već 15 godina, rekao da on ne živi tako loše.

- Radio sam kao vozač u Gradskoj upravi i nemam lošu mirovinu. Danas sam ovdje da se malo družim sa svojim umirovljenicima. Uvijek sam dolazio na Praznik rada, ali to više nije kao nekada. Nekada je bilo puno više raspoloženja, razumijevanja „čovjek prema čovjeku“ i puno više ljubavi. Danas susjed sa susjedom ne razgovara. Prije smo jedni drugima pomagali, radili kuće, a sada toga više nema. Teško je reći što se dogodilo, rekao je gospodin Abramović i pokušao pojasniti današnju situaciju, istaknuvši da se danas ljudi dijele na bogate i siromašne.

- To prije nije bilo. Sada imate one koji su jako bogati i one koji jedva preživljavaju. Kako mogu živjeti obitelji s djecom od 2 do 3 tisuće kuna? Nikako! Prije to nije bilo tako. Radnici su primali plaće, nisu bile velike, ali su isplaćivane svaki mjesec. Krediti su bili s malim kamatama. Obitelj s djecom gradila je kuće, danas je to nemoguće, naglasio je naš gospodin Mato Abramović.

Na kraju je Mato Abramović rekao da je danas život težak i jadan, a vi ćete zaključiti zašto je tako u sljedećem razgovoru s puno mlađom sugovornicom.

Na proslavu 1. svibnja došla je prvi puta i naša Bjelovarčanka Ivana Blaženka, koja živi i radi u Zagrebu. Ivana ima 32 godine, završila je kemiju i radi u struci. Prvi puta je na proslavi Praznika rada i kaže da ne voli ovakva okupljanja. Na pitanje o budućnosti mladih u Hrvatskoj, Ivana je odgovorila da tu nema budućnosti i da mladi trebaju ići van.

- To je moje mišljenje i sama razmišljam o tome. Ako radite i živite kao podstanar ne možete spojiti kraj s krajem. Plaće su male, nisu dovoljne za život, a tek da imate obitelj.

Kako ne bi sve bilo crno i jadno, rekla sam Ivani da ima posao i da je to danas bitno, ali je Ivana odgovorila da se i do posla dolazi preko veze.

Tako sam danas završila razgovor s našim sugovornicima i ostala bez zaključka. Htjela sam nešto veselo i optimistično, ali sam izgleda pogriješila dan, mjesto, vrijeme ili državu????

24.04. 2015.

Dan planeta zemlje obilježen u Rovišću

Tweet

Da se uz malo dobre volje može puno toga napraviti potvrdila je i ovogodišnja akcija čišćenja javnih površina i uređenja središta Općine koju su 22. travnja, povodom Dana planeta Zemlje tradicionalno organizirali rovišćanski izviđači i osnovnoškolci uz pomoć Općine Rovišće.
Nakon temeljitog čišćenja okoliša Osnovne škole Rovišće, ekološko-edukativna akcija nastavljena je u središtu mjesta. I dok su učenici trećeg razreda prikupljali otpad sa zelenih površina, njihove starije kolege uz pomoć djelatnika Komunalca i učiteljice Zdenke Štogl prihvatili su se konkretnijeg uređenja. Uz pomoć alatki u svega sat vremena uspjeli su okopati i oplijeviti sve cvjetne gredice i ukrasno bilje na javnim površinama u središtu mjesta. Ovoj hvale vrijednoj akciji pridružio se i načelnik Općine Slavko Prišćan, ponosan što među sumještanima ima sve više ekološki osviještenih, vrijednih mladih ljudi koji svojim aktivnostima pridonose ljepšem i ugodnijem životu cijele zajednice.

15.04. 2015.

Članovi Udruge hrvatskih branitelja Korenovo organizirali akciju uređenja školskog igrališta

Tweet

Osim obnove ovog igrališta, ovi vrijedni ljudi poručuju da će se rado odazvati svim akcijama koje će uljepšati djetinjstvo našoj djeci.

- Rado ćemo se odazvati i drugim akcijama koje će olakšati i uljepšati život našim mještanima, rekli su u Udruzi hrvatskih branitelja Korenovo.

08.04. 2015.

Izgorjele blago od kojeg je živio, a što će dalje ni sam ne zna

Tweet

Zapalio se štagalj i u kratkom vremenu su izgorjele dvije krave, krmača i dvanaest praščića. Bekone su uspjeli izvući, ali je pitanje hoće li preživjeti.

Bjelovarski vatrogasci stigli su na mjesto požara za 15 minuta, iako je udaljeno 10 kilometara. Nažalost, vatra je štagalj progutala, pomoć životinjama nije bila moguća, ali su spašene ostale zgrade i kuće. U gašenju požara pomogli su DVD Prespa, Tomaš i Ciglena, koji su dežurali i u popodnevnim satima. Šteta se procjenjuje na 60 tisuća kuna, ali šteta za Josipa Šimunovića je neprocjenjiva.

Šimunović ima 70 godina, bez ikakvih primanja, nema socijalnu pomoć, nema zdravstveno i živi sa sestrom koja ima 80 godina.
- Ne znam kako ću živjeti dalje. Ovo je sve što imam i od čega sam živio. Ne znam kako se to dogodilo, ništa nisam čuo, ali je srećom susjeda primijetila i požar se nije proširio dalje. Sada je sve propalo, moram iz početka, a nemam novaca ni za struju ni za televizor. Živio sam od mojih životinja i rada kod susjeda koji su mi barem plaćali struju i televizor. Druge režije nemam kao ni mirovinu niti socijalnu pomoć. Radio sam nešto, ali nikada nisam dobio mirovinu, odbili su me, tužno je govorio Josip Šimunović gledajući još tužniju sliku oko sebe.

Ova slika požara nije jedina i događa se vrlo često. Nažalost i slika ovog čovjeka i njegovog života nije jedina. Jedino je neshvatljivo da u 21. stoljeću s naprednom tehnologijom žive ljudi koje nitko i ne pogleda. Ovaj čovjek se nikome ne žali, nema Internet, nema telefon i prepušten je samom sebi. Godine su donijele svoje pa je teško brinuti se o svojima bližnjima, imati blago, raditi kako bi preživio, a pomoći niotkuda.
Ova vijest s tužnim krajem i tužnim čovjekom ući će u crnu kroniku i bit će samo još jedno crnilo koje ćete letimično pročitati i sutra ćete čekati novu crnu kroniku. Nemojte samo čitati crne kronike, pokušajte pomoći ovim ljudima.

25.03. 2015.

Ulice u Općini Kapela postaju sve ljepše, a mještani zadovoljniji

Tweet

U Gornjim Zdjelicama u Općini Kapela ovih dana završeno je asfaltiranje dviju ulica. Prema riječima mještana pripreme su započele s lijepim danima ožujka i sve je bilo gotovo u tjedan dana. Mještani su zadovoljni sa svojim načelnikom Danijelom Kovačecom za kojeg kažu da je čovjek od riječi.
Sva obećanja u predizbornoj kampanji realizira jedno po jedno i prema njihovim riječima skoro je pri kraju.

Foto: Antun Jakovov
Tekst: Branka Sobodić

27.02. 2015.

Kolinje u Općini Buzsak - Republika Mađarska

Tweet

Općina Buzsak i Općina Veliki Grđevac imaju potpisane Povelje o suradnji i prijateljstvu i ove 2015. godine ta suradnja se nastavlja.

Razlika između bilogorskog i mađarskog kolinja je u paljenju svinje tj. paljenje dlake slamom, dok se svinje u bjelovarskom kraju polijeva vrućom vodom i dlaka se skida, struže sa svinje. Ovaj običaj bjelovarskog kraja prijateljskom mađarskom narodu prezentirali su vrsni meštri zamjenik načelnika Općine Veliki Grđevac Marijan Petak i načelnik Općine Velika Pisanica Fredi Pali.

Ljepota ove svinjokolje je u sinkronizaciji muške i ženske ekipe. Domaćini su sa zanimanjem pratili kako vrsni majstori Petak i Pali pripremaju kobasice-smjesu za kobasice ( tri vrste kobasica ) i krvavice prema dugogodišnjim prokušanim receptima bilogorskog kraja. Bilo je tu i topljenja čvaraka. Usklađenost timova rezultat je da su ženski dio tima od dobivenog dijela stvarala jela za večernje uzvanike kojih je u sportskoj dvorani nazočilo više od dvjestotinjak.

Na večernjem druženju domaći načelnik Lajoš Kara zahvalio se Marijanu Petku i Frediu Paliu na sjajno obavljenom poslu. Pored Petka i Fredia domaćini su pozdravili drage goste iz Republike Hrvatske: načelnika Općine Veliki Grđevac Marijana Dautanca, načelnika Općine Kaptol Milu Pavičića, predsjednika Hrvatske samouprave Grada Kapošvara Tibora Čuča, pročelnika Vijeća ogranaka Matice hrvatske BBŽ-a Matu Ćurka, predsjednika Vijeća mađarske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Imbru Berkeša, supredsjednika Nacionalne koordinacije Mađara u Republici Hrvatskoj Petera Sekereša, predsjednika Udruge Vinara, vinogradara i voćara Grada Kutjeva Ferdionanda Novak. Goste je i pozdravio tajnik Mađarskog Parlamenta i parlamentarni zastupnik Jožef Moring Atila.
U ime izaslanstva Hrvata obratio se načelnik Općine Veliki Grđevac Marijan Dautanac.
Održan je i bogati kulturno-umjetnički program uz nastup KUD-a Buzsak i Velikogrđevačkih tamburaša.

18.01. 2015.

Održana radionica za izradu etno nakita

Tweet

Još jedna u nizu radionica za izradu etno nakita održana je u prostorijama Centra udruga u Massarykovoj ulici. Brankica Janči, voditeljica ovih radionica na svakoj radionici korak po korak uvodi učenice u svijet perlica od stakla, prirodnog kamena ili drveta. I svatko, baš svatko tko se potrudi može se uvježbati za izradu vrlo lijepih komada nakita. Izrađuju se ogrlice, narukvice, prstenje.

Sve što se napravi, nosi se kući! Neki od učenika čak su podigli izvedbu do pravih malih inovacija. I voditeljica Brankica Janči također ima i vlastitih inovacija koje nesebično dijeli učenicama. Uz koji domaći kolač ili sok, vrijeme proleti kao tren - do sljedećeg tečaja!

17.12. 2014.

SVEČANO URUČENA PRIZNANJA HRVATSKE PLANINARSKE OBILAZNICE

Tweet

Hrvatska planinarska obilaznica najpopularnija je planinarska obilaznica koja daje mogućnost obilaska najatraktivnijih hrvatskih planinskih vrhova. Među 29 planinara koji su primili Najviše priznanje Hrvatske planinarske obilaznice za obiđenih 150 vrhova našao se i jedan bilogorski planinar, Željko Vinković, član Hrvatskog planinarskog društva Bilogora. HPD Bilogora se na taj način našla među 65 društava, od 300-tinjak registriranih u Hrvatskoj, koji su imali dobitnika priznanja.

Obilaznica je otvorena 2000. godine, a Vinković je 144. planinar koji je obišao sve najatraktivnije vrhove Hrvatske. Planinar Vinković se nada da će priznanje potaknuti i dodatno motivirati ostale članove HPD Bilogora koji obilaze Hrvatsku planinarsku obilaznicu da u idućoj godini budu nagrađeni i tako podignu rejting Društva u ovom vidu planinarskog djelovanja.

U Društvu trenutno dvadesetak planinara obilazi Hrvatsku planinarsku obilaznicu, od njih jedan ima obiđenih 100 vrhova i dvoje 75 vrhova.

Uručenju priznanja HPO-a je osim predstavnika Komisije, domaćina svečanosti prisustvovao predstavnik Izvršnog Odbora Hrvatskog planinarskog saveza Bernard Margitić. Nakon svečane dodjele sudionici su u ugodnoj predblagdanskoj atmosferi razmijenili planinarska iskustva i uživali u anegdotama s obilazaka naših planina i osvajanja njihovih najviših vrhova.

15.10. 2014.

IZLET U NEPOZNATO 2014. - (Boč (978 m)

Tweet

Prije polaska trideset šestoro planinara pogađalo je točnu lokaciju, a kako je nitko nije uspio pogoditi vrijednu nagradu par planinarskih štapova dobila je planinarka koja je ciljala najbliže. Put nas je vodio kod naših susjeda u Sloveniju na planinu Boč, koju domaće stanovništvo zove Štajerskim Triglavom, jedan od zadnjih vrhova Karavanki koje se preko Donačke gore i Maceljske gore spuštaju u Panonsku nizinu.

Polazna točka je mjesto Zgornje Poljčane gdje nas dočekuju ljubazni domaćini i dva vodiča koji će nam olakšati snalaženje na njihovoj planini. Za uspon smo odabrali stazu „Balunjača-Detičkova pot“ koja se u početku diže nešto strmije, a uz put su poučne oznake rijetkih vrsta bilja i drveća. Do vrha prolazimo pored Finžgarjeva križa, spilje Balunjača i uz ogradu vojnog područja dolazimo za 2 sata na vrh Boča (978 m). Na vrhu se nalazi 20 m razgledna piramida s koje se šire pogledi na sve strane, a posebno na najbliže Pohorje i Donačku goru. Nakon uživanja u pogledu i odmora trebalo nam je još jedan sat za spust do planinarskog doma na Boču smještenog na prostranoj padini zapadnog dijela Boča. Od doma je lijep pogled na vrh Boča i razglednu piramidu. Na domu je slijedilo zasluženo opuštanje uz domaću juhu i gulaš ili pak hranu iz ruksaka te uživanje na suncu.

Za povratak od doma do polazne točke odabrali smo stazu „Čez Babu“ kojom smo za jedan sat stigli do našeg autobusa. Time je završio hodački dio izleta, a na povratku kući stali smo još u Rogaškoj Slatini. Rogaška Slatina je stara liječilišna destinacija sa 400 godišnjom tradicijom, danas najveći medicinski centar u Sloveniji s najcjelovitijom ponudom za zdravlje i ljepotu. Posebno nas se dojmio impresivni centralni lječilišni park, koji je jedan od najljepših prikaza jasnog klasicističkog koncepta čistih linija u urbanizmu i arhitekturi.bNakon sadržajno i opuštajuće provedenog dana, uživanja u suncu i hodanju, u autobusu na povratku kući već su počela nagađanja: Kamo na Izlet u nepoznato 2015.

Tekst i fotografije: Željko Vinković
HPD „Bilogora“ Bjelovar

01.09. 2014.

Održane glamurozne 8. riječke stepenice

Tweet

Najnovije kolekcije večernjih haljina i odijela predstavili su Vesna Sposa, Lurex, Sherri Hill, Hero4Heroes by Marijana Hero, Boutique Mondura, Eni Surijan, Showroom Antonela by Antonela Gregorović,Neva salon vjenčanica i večernjih haljina, Andy’s stuff by Andrea Anić, a od modnih dodataka brand Diana’S by Diana Sokolić sa nakitom od pleksiglasa i očna optika Ghetaldus Rijeka. Elegantne frizure i šminku potpusuju stilisti studia Perman Experience te Paola Peček i Iva Peradenić.

Osim poznatih manekenki i manekena Vedrane Linardić, Ivane Paris, Nikoline Miletić, aktualnih misica Ivane Mišure i Lane Gržetić te Dine Bubičića, Radovana Stošića spektakularnim modnim stepenicama prošetali su zlatna sportašica Ana Znaor za Hero4Heroes, glumica Ana Vilenica za salon Neva, pjevačica Semanta Rajhard u haljini dizajnerice Eni Surijan, Elena Tomeček Zdjelar za Showroom Antonela. Maja Sulić, prelijepa bivša misica i supruga poznatog rukometaša Renata Sulića nekoliko je godina izbivala sa modne scene i nismo je imali priliku vidjeti na društvenim događanjima rado se odazvala reviji noseći haljinu butika Mondura. Aktualna Miss Universe Hrvatske Ivana Mišura zaštitno je lice modne kuće Vesna Sposa i prošetala je stepenicama u jednoj od haljina koje će nositi na svjetski izbor krajem godine.

Novinarka i urednica na HRT-u Ivana Bilen te pjevač Alen Polić nosili su modele Andy's stuff dok je glumac i nekadašnji Mister svijeta Phillip Kleva doputovao iz Amerike te nosio Lurex odijelo i Ghetaldus naočale.

Nakon manifestacije održan je Showroom 8. riječke stepenice by Erste Club na vrhu stepenica gdje je prikazana izložba slika i ručno oslikanih šalica iz bijele faze umjetnice Sandy Uran te postava eksponata nakita Diana'S akademske slikarice Diane Sokolić koja je nakit od pleksiglasa predstavila i u sklopu revije te after party u poznatom okupljalištu Phanas pubu. Riječke stepenice su ponovno potvrdile da su izuzetno posjećeno događanje i turistička atrakcija u centru grada. Program je vodila lijepa Ana Radišić, a Rijeka je pokazala da je apsolutno destinacija broj jedan za najatraktivniju modnu priču na Jadranu.

Foto: La Vie foto studio

18.08. 2014.

Ima li svjetla na kraju tunela?

Tweet

I pored velike materijalne oskudice članova, kao i sve veće nestašice financijskih sredstava udruge, ipak se pronalaze modeli po kojima članovi udruge uspijevaju prezentirati svoje mogućnosti širom Hrvatske.

Članovi tako uz pokrivanje putnih troškova i prehrane te uz pomoć koju udruga osigurava u vidu besplatnih prostora na sajmovima nekako pronalaze put do sajmova koji se ovih mjeseci održavaju u Međimurju, Slavoniji, Moslavini, Istri i drugim područjima gdje se okuplja veći broj građana.

Svoje radove u drvetu, metalu, keramici i drugim materijalima tako uspijevaju pokazati javnosti. Iako na prvi pogled beznačajno, prodaja njihovih radova uspije pokriti troškove puta, a rijetko i materijala potrebnog za izradu tih, mahom umjetničkih i unikatnih predmeta. Rad koji se ulaže u izradu rukotvorina na žalost u ovom slučaju nije i adekvatno nagrađen.

„Ovakve aktivnosti barem za sada ispunjavaju neku unutarnju potrebu za boravkom na otvorenom i općenje s drugim ljudima kako se ne bi dogodilo zatvaranje u svoju dušu i druženje sa svojim potisnutim traumama i nezadovoljstvom“ ističe voditelj projekta simbolično nazvanog „Ratnici u miru“, Nenad Šantalab.

Loše punjenje proračuna nekih lokalnih uprava i županija te neprihvaćanje ideje od strane upravnih čimbenika nekih sajmova koči direktno i financiranje projekta pa se već sada odustalo od nekih planiranih aktivnosti kao što je održavanje 1. Sajma poslovnih i drugih mogućnosti ratnih veterana u Gudovcu za vrijeme održavanja sajma poljoprivrede i gospodarstva početkom rujna. Usprkos tome ratni će veterani ipak uspjeti održati skromnu izložbu svojih radova na ovome sajmu na prostoru za koji će platiti samo osnovne troškove prijave i paušala. Isto tako odustalo se od izložbe radova za vrijeme obilježavanja Dana bjelovarskih branitelja u Bjelovaru, sudjelovanja na Božićnom sajmu u Bjelovaru i Zagrebu, odustalo se i od nekih aktivnosti u Slavoniji i Dalmaciji. I rad dva bjelovarska Kluba, onog u Velikom Korenovu i Bjelovaru također je pogođen krizom pa se aktivnosti svode na volonterizam čije troškove i potrebe nažalost pokrivaju sami članovi tih klubova. „Volonterizam je besplatna aktivnost, ali ona ima svoje troškove koje nikako ne bi trebali plaćati sami volonteri…“ navodi voditelj projekta i predsjednik središnjice ratnih veterana Nenad Šantalab koji se nada da tama u „tunelu“ neće biti tako dugog vijeka da ne bi dočekali svjetlo na kraju. Nada umire posljednja, ali ne smije nadživljavati svoju svrhu tjeskobom naših svagdašnjica i glumljenjem života.

HRVATSKI RATNI VETERANI
P.P.5, 43000 BJELOVAR

13.08. 2014.

Oko Livanjskog polja po Kamešnici i Šatoru

Tweet

Cilj našeg planinarenja prvog dana bio je njen najviši vrh Konj, visok 1856 metara.

Nakon noćnog putovanja stigli smo u Livno gdje nam se pridružilo dvoje dragih nam prijatelja koji su prvi dan planinarili s nama. Uspon na vrh Konj je zahtjevan jer iz mjesta Podgradina treba savladati 1100 metara visinske razlike. Zbog napornog uspona i vremena koje se kvarilo dio planinara ostao je na 1400 metara u planinarskoj kući “Pešino vrilo” do koje smo stigli nakon dva i po sata. Najspremnijih 11-toro hodalo je još sat i pol do najvišeg vrha Kamešnice koja ih ovaj put nije počastila ljepotom pogleda.

Na grebenu nešto malo prije samog vrha navukla se magla, a počela je i topla, sitna kiša koja nas je pratila i nazad do silaska na planinarsku kuću.

U nedjelju, drugog dana našeg boravka imali smo više sreće s vremenom, a i uspon na vrh Veliki Šator (1872 m) pripada u kategoriju lakših uspona. Planina Šator nalazi se na sjevernom rubu Livanjskog polja i spada među najljepše planine zapadne Bosne. Već iz daljine posebnu pažnju privlače vrhovi Malog i Velikog Šatora izrazito stožastog oblika.

Na 1488 metara ukazalo nam se blistavo Šatorsko jezero u svom zelenom plavetnilu. Jezero je zelene boje zbog trava i biljaka koje rastu na njegovom dnu. Sa tog planinskog ogledala dugačkog 250 metara, a širokog 120 metara započeo je naš uspon. Staza od jezera nastavlja usponom u okruženju bora krivulja te izlazi na prijevoj nakon kojeg se na sjevernoj padini otvara polje ljekovitog i zaštićenog srčanika (lincure) i posebno nam dragog i strogo zaštićenog runolista. Kao pravi ljubitelji i zaštitnici prirode dopustili smo si samo fotografiranje biljaka te se prepustili uživanju u skladu s prirodom.

Nakon malo više od sat vremena lagane šetnje stazom po travnatoj padini stigli smo na vrh. Vrh je zaobljena glavica s koje se šire prekrasni vidici, koje nam danas planina nije uskratila, na Dinaru, Troglav, Kamešnicu i Livanjsko polje. Kao i svaki puta do sada bosanskohercegovačke planine očarale su nas svojom lijepotom, snagom i profinjenošću. Možemo biti zahvalni Darku, našem vođi puta, kojem dugujemo zahvalnost za prekrasan odabir planina, i zaželjeti mu zdravlja i da nas još dugo vodi i pokazuje ljepote bosanskohercegovačkih planina.

Tekst i fotografije: Željko Vinković, HPD “Bilogora”

04.08. 2014.

Dani zlevanke u malom mjestu Sveta Ana

Tweet

Dvanaest planinara okupilo se kod planinarskog doma Kamenitovac, otkud su krenuli na put do Vrbičke lese, a zatim napravili i mali odmor. Nakon toga bez velikih napora stigli su do malog sela Sveta Ana s malim kućama, ali s velikom gostoljubivošću domaćih ljudi.

U maloj vodenici mljeo se kukuruz od čijeg su svježeg brašna vješte žene zamutile "zlevanku", a nakon toga ispekle je u krušnoj peći. Osim ukusne zlevanke, planinari HPD Bilogora uživali su uz zvukove đurđevačkih cimbalaša. Atmosfera je bila odlična s obzirom na naša skromna očekivanja, rekli su nam planinari nakon povratka svojim domovima.

04.07. 2014.

Visočica, planina gorštaka i netaknutih pejzaža

Planinari HPD Bilogora

Tweet

Pretpostavlja se da je ime dobila po mnogobrojnim visokim vrhovima, a najznačajniji su Đžamija (1967 m), Veliki Ljeljen (1963 m), Vito (1960 m) te Subar (1820 m). Visočica je sa istočne strane odvojena od Treskavice rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada od Prenja rijekom Neretvom, a sa zapada i sjevera od Bjelašnice kanjonom rijeke Rakitnice. Sredinom planine izdiže se greben Ljeljen koji dijeli planinu na sjeverni viši dio koji čine pašnjaci na nadmorskoj visini 1300-1400 m i južni niži dio obrastao šumom.

Smjer pružanja grebena je sjeverozapad-jugoistok, a u njemu je i najviši vrh Đžamija (1967 m) te nešto niži Veliki Ljeljen (1963 m) i Mali Ljeljen (1860 m). Nekada je na Visočici bilo mnogo ovčara, ovaca torova kojih je danas veoma malo. I pored toga, za razliku od drugih planina ovdje je ljetno stočarstvo sačuvano u svom izvornom obliku. Ovdje se mogu nabaviti najukusniji mlječni proizvodi i osjetiti široka gorštačka duša. Da su ovi krajevi naseljavani i stotinama godina unazad svjedoče brojne nekropole s stećcima.

Na obroncima planine nalaze se tipična planinska sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi, Sinanovići, Bjelimići... Visočica se ne može pohvaliti bogatstvom voda i jakih izvora, ali vode u njima nikad ne presuše.

Devetnaest planinara HPD “Bilogora” i osam planinara PK Hrvarskog liječničkog zbora posjetilo je najviši vrh Đžamiju i vrh Vito koji je dio veličastvenog grebena. Smjestili smo se na Igmanu u planinarskom domu “Brezovača” kod naših prijatelja iz PSD “Brezovača” Hadžići. Prijateljstvo bilogorskih planinara i planinara iz Hadžića traje od 2012. godine i zajedničkog planinarenja na Cincaru. Od tada smo izmjenili međusobne susrete da su oni ugostili nas na Bjelašnici, a mi njih u travnju na ovogodišnjem “Proljeću na Bilogori”.

Rano ujutro u šest sati autobus nas je zajedno sa domaćim planinarima prebacio tridesetak kilometara do sela Ozimine koje je na 1250 metara nadmorske visine. Tu nam je glavni vodič Nihad Čiko, čovjek prepun znanja i ljubavi za ovdašnje planine, poželio dobrodošlicu na planinu Visočicu. Staza je od Ozimina vodila preko sela Đulbašića, a u tom dijelu pažnju su nam privukla dva velika nišana (nadgrobna spomenika), međusobnog rastojanja tridesetak koraka, iz perioda turske vladavine. Prema narodnom predanju upravo toliko je bilo potrebno smrtno ranjenom junaku da prijeđe ovu razdaljinu dok nije pao mrtav. Prolaskom sela put nas vodi preko livada, a kasnije kroz šumu sve do čistine na kojoj se nalazi česma Očkovica (1541 m). Tu smo sreli vrijednog stočara iz obližnjeg sela Bobovica kako napasa svoje stado ovaca.

Ispričao nam je kako se svaki dan penje sa ovcama u potrazi za ispašom pod obližnje vrhove. Vrlo brzo hodajući uz brdo ušli smo u prirodni amfiteatar kojeg čine litice vrhova Subar, Vito, Veliko brdo i Drstva. U njemu se nakon topljenja snijega formiraju četiri jezera od kojih je u ovom periodu ostalo samo Veliko jezero na 1660 m.

Izlazak iz amfiteatra počeo je dijagonalnim usponom travnatom padinom na fascinantni greben, zasigurno jedan od najljepših grebena u Bosni i Hercegovini, koji spaja ovaj vrhove Drstvu,Veliko brdo i Vito.

Greben nas je, nakon tri sata hoda otpočetka, doveo do Vita (1960 m) našeg prvog planiranog vrha. Vito je vjerovatno dobio ime po grebenu vitkog i elegantnog izgleda. Sa njega se pruža pogled na centralni masiv Visočice, kanjon Rakitnice, Lukomir i ostala zabjelašnička sela.

Od vrha smo nastavili nizbrdo na jug pa zatim preko Parića (1941 m) i Ploča izlazimo na visoravan Jezera (1700 m). Na tom se prostoru nalazi velika skupina stećaka raznih oblika (ploče, sanduci, sljemenjaci) bogato ukrašenih ornamentima. Od stećaka na Jezerima nastavljamo preko travnate visoravni na čijem kraju započinje jaki uspon. Usponom kroz ljuti hercegovački krš izlazimo na greben te nakon 15-tak minuta, nakon sedam sati, izlazimo na Đžamiju, najviši vrh Visočice. Vrh je po narodnom predanju dobio ime po tome što su nekada stočari svake godine krajem ljeta na vrhu zidali od kriški sira đžamijsku munaru u znak zahvalnosti za mnogobrojne bujne pašnjake koje im je pružila planina Visočica. Sa vrha se kao na dlanu vide sve okolne planine: Bjelašnica, Bitovnja, Treskavica, Lelija, Zelengora, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša i Vranica. Dobro vrijeme i raspoloženje omogućilo nam je da dugo ostanemo na vrhu te tek nakon obilnog fotografiranja okolnih ljepota i zajedničkog fotografiranja krenemo nazad.

U povratku nazad, koji je trajao pet sati, vratili smo se do visoravni Jezera i dalje preko Bojadžinog dola do Polica (nekropole stećaka) na makadamsku cestu. Hodajući makadamom u jednom trenutku izašavši na prijevoj imali smo izuzetan pogled na vrh Puzim (1776 m), jedan od najmarkantnijih vrhova koji je izdvojen od ostalog dijela Visočice. Puzim privlači pažnju svojim izazovnim grebenom te ušiljenim vrhovima i tornjićima, a njegova stijena posebno je zanimljiva penjačima.

Makadam nas je nakon 12 sati i prohodanih više od 1500 metara visinske razlike doveo do sela Sinanovića u kojem je čekao autobus.

Tekst: Željko Vinković
HPD “Bilogora”

04.07. 2014.

Rafteri iz Bjelovara žive za taj jedan ljetni dan

''U Banani'' sjedište zanimljive ekipe

Tweet

Uz to, zahvaljujući ''zidnoj slikovnici'' izloženoj u njima omiljenom kafiću ''U banani'' i drugima dozvoljavaju da makar na trenutak, zahvaljujući fotografijama koje su zamrznule njihove omiljene trenutke, uživaju u adrenalinu zajedno s njima.

Desetak zrelih entuzijasta u dobi od 45 do 50-ak godina već osmu godinu, od 2007. rafta svake godine u Brodu na Kupi. Sve je počelo kada je Damir Ožanić, vlasnik kafića ''U banani'', inače porijeklom iz Broda na Kupi, sada već Bjelovarac po stažu, otišao u posjet rođacima koji još žive u gradu njegovog rođenja.

- Za posjete rodbini sam primijetio da mnogi ljudi tamo raftaju. To me zanimalo pa sam predložio nekim prijateljima u Bjelovaru da i mi probamo. Od 2007. godine svake godine odlazimo u punom ili djelomičnom sastavu, a ponekad i s novim članovima ove naše družine na nezaboravan dan raftanja – priča Damir Ožanić.

Hvali se bjelovarska ekipa da ih Davor Klobučar, predsjednik udruge Kupa koji je zbog svojih zasluga dobio i nagradu ''Franjo Bučar'', uvijek lijepo dočeka i ugosti. Već i pripreme za odlazak na rafting izazivaju uzbuđenje u ekipi. Pregovori oko datuma odlaska, sastavu ekipe... Žalost za one koji zbog obveza moraju propustiti taj jedinstveni dan i čekati cijelu godinu na novi...

Sam dolazak u Brod na Kupi i iznajmljivanje čamca za spuštanje već je početak uzbuđenja, a spust koji traje od deset do petnaest kilometara podiže adrenalin i ispunjava ekipu osjećajem zajedništva, ovisnosti o djelovanju ostatka ekipe, zadovoljstva što je još jedan izlet prošao ludo i nezaboravno.

Fotografije za zidnu slikovnicu ''U banani'' pomno se biraju kako bi razgovori i priče o ovom jednodnevnom godišnjem adrenalinskom bumu bile što veselije, slikovitije i detaljnije. I kako bi ih pomisao na daj adrenalinski dan držao do sljedećeg adrenalinskog dana iduće godine...

11.06. 2014.

Za bolje sutra: izlet učenika u Selce

Tweet

Učenici su pohađali različite sportske i likovne radionice. Najviše im se svidjela škola plivanja, plesne večeri te izleti u Crikvenicu i Vrbnik. U Crikvenici su učenici posjetili Akvarij, a do Vrbnika, gdje su posjetili čuvene vinske podrume, vozili su se brodom što je za učenike bio poseban doživljaj. Učenici su u odmaralištu boravili u pratnji nastavnika Turističko-ugostiteljske i prehrambene te voditelja sportskih radionica.

02.06. 2014.

Prva dječja zmajada na aerodromu u Brezovcu

Tweet

Okupilo se 40-tak djevojčica i dječaka od 5 do 12 godina. Djeca i roditelji obišli su hangare s letjelicama i uz kratku poduku o zmajarenju započelo je natjecanje.

Najuspješniji su bili Antonija Hajdarević (zlatna medalja), Paulina Kovačević (srebrna medalja) i Fran Kovačević (brončana medalja).

Nogometna lopta bila je utješna nagrada za troje najlošije plasiranih.

Nakon natjecanja druženje se nastavilo uz zdrave kekse i sokove.

02.06. 2014.

Bjelovarčanka Helena Belko Horaček svojim fizurama branila boje Hrvatske

Tweet

Svjetsko prvenstvo frizera i kozmetičara pod nazivom OMC – HAIRWORLD hair & beauty 2014 okupilo je na svoje natjecanje 45 zemalja koje su se natjecale u više od 30 različitih kategorija od dnevnih i večernjih frizura u tehničkim kategorijama za muške i ženske frizere, avangarde, vjenčanih frizura, full fashion kategorija do klasičnog šišanja te natjecanja u kozmetici, body paintingu.

Hrvatska je sa svojim predstavnicima nastupala u četiri različite kategorije, juniora i seniora, a ono što je nama Bjelovarčanima posebno zanimljivo je modna kategorija koja se sastoji od dva rada, dnevni i večernji izgled na lutkama, u kojoj je i ovaj put nastupila i naša sugrađanka Helena Belko Horaček.

09.05. 2014.

Za bolje sutra u Čigoč

Tweet

Učenici su s nastavnicima i stručnim suradnicama posjetili Čigoč, selo roda u Lonjskom polju. Nakon obilaska sela, pod stručnim vodstvom, učenici su prošetali šumom i poljima gdje su mogli vidjeti sve čari gotovo netaknute prirode. Nakon ručka u 'starinskom' okruženju učenici su se punih baterija vratili u Bjelovar spremni za završnu utakmicu s ocjenama.

30.04. 2014.

90 KILOMETARA ZA 90 GODINA HPD BILOGORA

Tweet

Fruškogorski planinarski maraton predstavlja manifestaciju koja se tradicionalno održava jednom godišnje od 1978. godine, pod geslom "Nije važno pobijediti druge, važno je pobijediti sebe". Maraton je sportsko-rekreativna manifestacija, koja nema takmičarski karakter, a otvoren je za sve učesnike koji sebe smatraju zdravstveno i psihofizički spremnim za učešće u maratonu, i koji prethodno potpišu prijavu za učešće u maratonu i izjavu prijavljenog učesnika.

Na ovogodišnjem Fruškogorskom planinarskom maratonu okupilo se oko 10000 učesnika, od planinara, maratonaca, planinskih biciklista, ljubitelja prirode do zaljubljenika u Frušku Goru koji su mogli birati između 17 ponuđenih staza trasiranih po brdovitom šumskom pojasu Fruške Gore u dužinama od 4 do 111 kilometara.

Start svih maratona bio je u subotu, 26. travnja 2014. godine, u 9 sati na Popovici, ispred doma Planinarsko-smučarskog društva "Železničar", 10 km južno od Novog Sada. Na startu prilikom prijavljivanja svi su dobili knjižice sa imenima koja služi za ovjeravanje na kontrolnim točkama. Troje bilogorskih planinara odabralo je stazu Pripravničkog zapadnog maratona od 19.7 kilometara dok je najpripremljeniji od njih bilogorski dugoprugaš Željko Vinković odabrao stazu Velikog južnog maratona od 90.267 kilometara sa željom da simbolično obilježi 90 godina HPD „Bilogora“.

Naši planinari uspješno su ishodali odabrane staze, a staza od 90 kilometara ishodana je nakon 21 sat i 49 minuta pa se Vinković pojavio u cilju u nedjelju u 6.49 minuta. Za savladanu stazu Velikog južnog maratone dodijeljena mu je diploma maratona, a Društvo je također nagrađeno priznanjem za sudjelovanje na 37. fruškogorskom planinarskom maratonu.

20.04. 2014.

17. PROLJEĆE NA BILOGORI

Tweet

Uz domaćine živopisnim stazama pitome Bilogore hodali su susjedni planinari iz Đurđevca, Koprivnice, Čazme, Ivanić-Grada, Križevaca, Daruvara, ali i udaljenijih dijelova Lijepe naše i to Zagreba, Virovitice, Varaždina, Lipika, Požege, Đakova te najudaljenijih Gospića i Korenice i Hadžića iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Ovogodišnje Proljeće na Bilogori imalo je posebni svečarski ugođaj proslave 90. obljetnice planinarstva u Bjelovaru. Prije kretanja na staze pozdravne riječi dobrodošlice okupljenim planinarima uputio je Željko Vinković, predsjednik HPD „Bilogora“, zahvalio im što su došli u ovako velikom broju te ih upoznao s planiranim stazama. Poslije njega planinarima su se obratili Tomislav Čanić (dopredsjednik Hrvatskog planinarskog saveza), Otmar Tosenberger (predsjednik Slavonskog planinarskog saveza) i Sead Nizić, (predsjednik PSD „Brezovača“ Hadžići).

Nakon uvodnog dijela u 10 sati krenulo se na hodanje po dvije obilježene planinarske staze uz stručno vođenje planinarskih vodiča. Za dužu obilaznicu od 11 kilometara "Bilogorskim stazama" trebalo je 3,5 sata hoda, a za kraću „romantičnu stazu“ od 9 kilometara na Orovačke vinograde 3 sata laganog hoda. Već po tradiciji konačno odredište svih staza bilo je na planinarskom domu "Kamenitovac", popularnom Planinarcu, gdje je organiziran ručak, potom uz glazbu uživo zabava i druženje. Svako društvo dobilo je za uspomenu na sudjelovanje prigodnu Spomenicu 90. obljetnice planinarstva u Bjelovaru.

Željko Vinković, predsjednik HPD "Bilogora"

05.04. 2014.

KLEINE ANKOGEL 3096 m (29. i 30.03.2014.)

Tweet

Za ovu Visokogorska turu u zimskim uvjetima odlučili smo ispenjati vrh KLEINE (MALI) ANKOGEL 3096 m, a ako stignemo ostavili smo mogućnost popeti se i na ANKOGEL 3252 m.

Zajedno sa prijateljem i planinarskim partnerom Damirom krenuo sam iz Bjelovara u subotu 29.03.2014. u 5:30 prema Koprivnici gdje smo se pridružili kolegama iz HPD Bilo Koprivnica (Srećko i Mladen) te odmah nastavili za Graz. U Grazu nas je čekao planinarski vodič Mladen Pandurić i još jedan austrijski par. Kad smo već u Grazu nismo mogli, a da ne posjetimo trgovinu sa planinarskom opremom. Tu smo se zadržali dulje nego smo planirali i u ranim popodnevnim satima krenuli za Mallnitz. Ulovili smo (za dlaku) zadnju žičaru u 16:00 do doma Hannoverhaus 2556 m (stari napušteni dom je na 2713 m).

Još je bilo vremena za pripremu opreme i malo zagrijavanje za sutrašnji uspon. Za vježbu smo se popeli do starog doma s krpljama na nogama. Većina od nas je po prvi puta u životu hodala u krpljama pa nam je trebalo malo vremena da se priviknemo.

Nakon večere rano smo se uputili na spavanje jer, iako nismo očekivali velike teškoće, već smo naučili da valja poštovati planinu i kada nam se pokazuje u najboljem svjetlu.

Osvanuo je prekrasan sunčan dan. Nakon doručka i pripreme opreme krenuli smo na uspon nešto poslije 7 sati. Sam uspon nije bilo tehnički zahtjevan no zbog neiskustva hodanja u krpljama sve je trajalo duže i bilo je teže nego što sam se nadao.

Kako ni to nije bilo dovoljno skrenuli smo s planirane rute i tako zajedno s povratkom na pravi put izgubili više od jednog sata dragocjenog vremena. Sam pristup vrhu prilično je strm i zahtjevan za uspon. Napokon, nakon skoro 6 sati stigli smo na vrh Malog Ankogela oko 13 sati.

Već smo bili na knap s vremenom jer smo se morali vratiti do 16:00 kada vozi zadnja žičara za dolinu. Na vrhu smo zaboravili sve napore te uživali u panorami i prekrasnom danu. Poslikali smo se i okrijepili.

Kako smo u međuvremenu postali „eksperti“ za hodanje (i trčanje) u krpljama uspjeli smo se vratiti do doma nešto prije 15 sati (za manje od 2 sata!), presvući se, nešto pojesti te sretni i zadovoljni krenuti nazad u Bjelovar.

15.03. 2014.

Žene iz Udruge srce Bilogora čestitale 82. rođendan Mariji Njerš

Tweet

Uz sve svoje brojne aktivnosti i privatne obveze Nada nije zaboravila na svoju prijateljicu Mariju. Dapače, uključila je i svoje suradnice iz Udruge. Marija Njerš ima obitelj, ali svi žive u inozemstvu. Iako je sama, nije usamljena jer su tu gospođa Nada Smiljanec i njezine kolegice. Na Dan žena 8. ožujka naša sugrađanka Marija Njerš slavi i svoj rođendan. Iznenađenju nema kraja. Žene iz Udruge Bilogora pripremile su tortu i cvijeće za Mariju Njerš i njezin 82. rođendan. Svoju radost nije krila naša sugrađanka koja nam je rekla da je sretna što nije sama i nije zaboravljena.

- Imam obitelj koja je daleko, ali zato ovdje imam ove drage žene s kojima se čujem i koje me uvijek posjećuju, razdragano je izjavila Marija Njerš.

14.03. 2014.

Važnost zajedničkog međugeneracijskog suživota pitanje je budućnosti

Tweet

Naime, u 2011. godini Hrvatska je brojila čak 2201 osobu stariju od 100 godina, što je 51% više 100-godišnjaka u odnosu na 2001. Vodeći stručnjaci iz područja zdravstvene i socijalne gerontologije iz Hrvatske i Slovenije raspravljali su o najvažnijim pitanjima koja se bave skrbi i zdravljem osoba treće dobi. Kako postupamo sa starijim osobama? U kojem obliku i koliko nasilja se vrši nad njima? Jesmo li dovoljno educirani i spremni za suvremeno-gerontološki pristup zaštite zdravlja i skrbi starijih osoba? Ovo su samo neka od mnogih tema o kojima se raspravljalo na današnjem okruglom stolu.

- Hrvatska nacija nezaustavljivo i nedvojbeno stari i sve veći broj stanovnika statistički korača u treću dob, a svaka generacija ima specifične potrebe i navike. Nažalost, u Republici Hrvatskoj kronično nedostaju interdisciplinarni, združeni fakultetski edukativni programi koji pružaju odgovor na pitanje - kako pristupiti i razumjeti potrebe građana treće dobi. Ovaj forum mali je korak ka razmišljanjima o zajedničkom međugeneracijskom suživotu – kazao je dr.sc. Aleksandar Racz, v.d. dekana Zdravstvenog veleučilišta.
Na panel diskusiji sudjelovali su prim.dr.sc. Spomenka Tomek-Radošević, voditeljica Referentnog centra Ministarstva zdravlja RH za zaštitu zdravlja starijih osoba, zatim mr.sc. Romana Galić, pomoćnica pročelnice za socijalnu zaštitu, prof.dr.sc. Ludvik Toplak, rektor sveučilišta Alma Mater Europaea, prof.dr.sc. Mara Ovsenik i prof.dr.sc. Božidar Voljč koji su prenijeli iskustva fakulteta Socijalna gerontologija u Mariboru i drugi.

Kao prvi od izazova i preduvjeta da Republika Hrvatska bude spremana za izazove međugeneracijskog suživota i problematiziranje potrebe za obrazovanjem stručnjaka iz područja zdravstvene i socijalne gerontologije, potrebno je educirati kadrove koji će razumjeti potrebe starijeg stanovništva i u skladu s time usmjeriti i ponuditi rješenja koja su prihvatljiva njihovoj dobi.

03.03. 2014.

Tradicionalno kolinje u Općini Buzsak-Republika Mađarska

Tweet

Općina Buzsak i Općina Veliki Grđevac 2011. godine potpisale su Odluku o uspostavljanju međusobne suradnje. Ova suradnja nastavlja se i u 2014. godini.

Na ovoj uspješno završenoj manifestaciji glavni mesar bio je zamjenik načelnika Općine Veliki Grđevac Marijan Petak uz asistenciju načelnika Općine Velika Pisanica Fredija Palija. Složna ekipa brzinski je obradila „bekona“, pripremila meso za tri vrste krvavica i kobasice te čvarke. Bilo je zanimljivo promatrati kako majstori pripremaju kobasice - smjesu za kobasice i krvavice prema dugogodišnjim prokušanim receptima Bilogorskog kraja - koja se prenosi s koljena na koljeno. Dok su vrsni meštri Petak i Pali pripremali mesne delicije, domaćin se pripremao za večernje druženje za više od dvijesto nazočnih u prepunom općinskom domu.

- Bio je sjajan i uspješan dan da se ova tradicija i dalje nastavi, u pozdravnom govoru u večernjim satima u prepunom općinskom domu izjavio je načelnik općine Buzsak Lajoš Kara.

Goste je pozdravio i Tibor Čuč predsjednik Hrvatske samouprave grada Kapošvara. Mnogobrojna publika pozdravila je drage goste iz Republike Hrvatske, načelnika Općine Veliki Grđevac Marijana Dautanca, zamjenika Marijana Petka, načelnika Općine Kaptol Milu Pavičića, načelnika Općine Velika Pisanica Fredija Palija, predsjednika Vijeća mađarske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Imbru Berkeša, supredsjednika Nacionalne koordinacije Mađara u Republici Hrvatskoj Petra Sekereša, predsjednika Vijeća mađarske nacionalne manjine u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji Šandora Tota, predsjednika Udruge voćara i vinara Kutjevo Ferdinand Novak, pročelnika Vijeća ogranaka Matice hrvatske Bjelovarsko-bilogorske županije Matu Ćurka. Nazočili su i predsjednik Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije Antun Turčić i akadesmski slikar Krešimir Ivanček. Načelnik Marijan Dautanac govorio je u ime izaslanstva Hrvata. Obećavši da će zajedno sa svojim suradnicima i dalje raditi na planu kulturne, gospodarske i športske poveznice općina Veliki Grđevac i Buzsak.

Općina Buzsak dodijelila je zahvalnice: Marijanu Petku, Frediju Paliju, Mati Ćurku i Šandoru Totu.

Održan je i bogati kulturni program. Velikogrđevački tamburaši oduševili su publiku tradicionalnim hrvatskim pjesmama.

21.02. 2014.

Posjeta studenata sveucilišta Alma Mater Europaea Bruxellesu

Tweet

Naime, radi se o drugoj godini studenata iz Karlovca i Rijeke, smjer Europski projektni menadžment. Sjedište navedenog sveučilišta je u Salzburgu, studijske centre ima u različitim gradovima diljem Europe, a svojim otvaranjem podružnice u Karlovcu 2012. godine, nudi mogućnost i hrvatskim studentima pohađanja studija na suvremen i moderan način učeći od najuglednijih profesora.

Grupi od 40-tak studenata održavaju se predavanja i polaganje ispita u Karlovcu ili Rijeci, a studij osim teoretskog znanja zahtijeva mnogo i praktičnog rada.

U cilju upoznavanja institucija Komisije i Parlamenta putem programa stručne prakse, studenti su posjetili Bruxelles. Po dolasku u Bruxelles, studenti su imali priliku prisustvovati predavanju hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu Dubravke Šuice i veleposlanika Republike Hrvatske u Belgiji Maria Nobila. Na predavanjima je istaknuta odluka kako će u sljedeće dvije godine novčani iznos od 60 milijuna eura biti usmjeren u poticanje zapošljavanja mladih, te će namjena dodatnih novčanih sredstva iz socijalnog fonda od još 60 milijuna eura biti u svrhu pomoći upravo mladima.

Po završetku predavanja uslijedilo je razgledavanje Bruxellesa i studenti su imali priliku uživati u čarima i ljepoti političkog središta Europske unije.

Tekst: Kristina Laskač

11.02. 2014.

Etno radionica otvorena za sve znatiželjne i željne znanja

Vještina izrade narukvica i ogrlica po etno principu

Tweet

Brankica Janči, voditeljica ovog projekta kojeg organizira Tradicijski kulturni centar, u ponedjeljak je organizirala novi tečaj za sve koji se žele upustiti u izradu nakita. Ova vještina za koju je potrebno samo strpljenje i puno vježbe privukla je nove, ali i stare polaznike tečaja. Oni koji su se već okušali u jednostavnim tehnikama sada su se mogli upustiti u nešto kompliciranije ''projekte''. Sve što su napravili na tečaju, sudionici su mogli ponijeti sa sobom kući, a većina njih sa nestrpljenjem očekuje sljedeći ''krug'' obuke na kojem će njihova vještina postati još bolja, preciznija, a radovi još ljepši.

Najveća draž nizanja kuglica je da svatko tko se upusti u ovu malenu avanturu može sam kreirati vlastiti rad; biranjem boja, kombinacijom veličina ili oblika kuglica, štapića ili kamenčića koji nanizani postaju prava mala umjetnička djela. Na tečaju osim sveg pribora za rad oni koji dođu dobivaju i podršku prave majstorice, Brankice Janči koja se organizacijom tečajeva bavi već dulje vrijeme, a njeni su radovi dobili i brojne nagrade i priznanja. Mogućnost da se uči od nekoga toliko uspješnog je neprocjenjiva. Uspjeh uz malo osobnog angažmana, strpljenja i vježbe je zagarantiran, a usputni učinci su gotovo terapijski; smirenje živaca nakon prenapornog dana u užurbanoj civilizaciji koja nas neštedimice melje.

03.02. 2014.

Snježna prva nedjelja na Kamenitovcu

Tweet

Ove godine HPD „Bilogora“ slavi 90 godina postojanja i rada pa su „Prve nedjelje“ dodatno osmišljene zbivanjima kako bi privukle što veći broj hodača na šetnje i druženja.

Tijekom godinu su planirana događanja kroz sportske aktivnosti (boćanje, viseća kuglana, pikado, potezanje konopa), projekcije fotografija s izleta, pečenje kestena i roštilja.

Prva nedjelja u veljači zbog obilja snijega iskorištena je za sanjkanje na Planinarcu. Jutro koje je počelo ledenom kišom nije ništa obećavalo, ali kiša je oslabila pa se u Lugu pojavilo petnaestak hodača. Na domu im se još pridružilo desetak koji su stigli automobilima i prevezli saonice. Nakon kratkog osvježenja ekipa se skupila na livadi i malo pomalo započela sa snježnim vratolomijama. Po veselim uzvicima i gotovo dječačkom smijehu vidjelo se koliko su planinari s oduševljenjem dočekali snijeg i snježne radosti.

Pozivamo sve zainteresirane hodače da idućih „prvih nedjelja“ krenu s nama iz Luga na hodanja i druženja na našem „Planinarcu“.

18.12. 2013.

Međunarodni dan planina na Papuku

Tweet

Na ovogodišnju temu proslave „Planine – ključ za održivu budućnost“ djelatnici Parka prirode održali su kratko predavanje s naglaskom na planinu Papuk. Među 250 planinara iz dvadesetak planinarskih udruga bilo je i 19 planinara HPD „Bilogora“ Bjelovar i 19 planinara DPP Ivanić Grad koji su na ovom pohodu odrađivali izlet Opće planinarske škole na temu Kretanje u planinama.

Planinari su kroz četiri sata pohodili lokalitete nepoznatog i nemarkiranog dijela zapadnog Papuka hodajući 12 kilometara dugu snježnu kružnu trasu. Trasa je vodila uređenom konjičkom stazom tzv. Gutmannovog Reitwega oko vrha Točak spuštajući se na lovačku kuću Brzaja popularno zvanu “Crna kuća”. Stanica HGSS Požega i Orahovica osiguravali su izletnike postavljanjem rukohvata na opasnim lokacijama spusta.

Tekst i fotografije: Željko Vinković

18.12. 2013.

Predbožićna šetnja Bilogorom 2013.

Tweet

Ideja ovih šetnji je da se upoznaju novi nemarkirani i pomalo nepristupačniji dijelovi Bilogore. Ove godine okupili smo se na željezničkom kolodvoru u Bjelovaru i „željeznim konjem“ (vlakom) do početne točke na Bilogori u Velikom Trojstvu.

Bilogora nas je dočekala u bijeloj paučinastoj haljini posutoj mrazom i injem. Friško i prohladno vrijeme bilo je kao stvoreno za hodanje, a inje i mraz davali su mističnost bilogorskim šumama i livadama. Od željezničke stanice Veliko Trojstvo zaputili smo se do Vidikovca stražarnice pa dalje grebenom kroz mističnu šumu kroz vinogradarsko naselje Lipe na drugo brdo Kostanjik. Tamo smo stigli za dva i pol sata lagane šetnje, a već nas je kod „Maršalove kantine“ dočekala vatrica za ugrijavanje i pečenje kobasica i slanine iz ruksaka. Uz dobro raspoloženje kod logorske vatre i kuhani bilogorski „crnjak“ brzo nam je prošlo vrijeme i već smo morali nazad prema Mišulinovcu da ulovimo „željeznog konja“ koji će nas vratiti u Bjelovar. Pomalo promrzli, ali ispunjeni vedrinom i veseljem razišli smo se kućama simbolično završivši još jednu uspješnu planinarsku godinu šetnjom na našoj prekrasnoj Bilogori.

Tekst: Željko Vinković, HPD „Bilogora“

03.12. 2013.

Kranom srušio semafor na Šetalištu dr. Ivše Lebovića u Bjelovaru

Tweet

Dolaskom na raskrižje sa semaforima kod tržnice, zapeo je u semafore iz smjera istoka prema zapadu te je promet neko vrijeme tekao bez svjetlosne signalizacije i usporeno jer se morao rasčistiti nered i polomljeni dijelovi. Šteta je bila prilična, a promet nije bio u zastoju.

22.11. 2013.

Izlet u nepoznato

Tweet

Radi se o izletu koji je fizički primjeren svim uzrastima planinara, a priprema se u tajnosti da bi planinari u autobusu mogli pogađati vrh i planinu na koju se ide. Jučerašnju lokaciju na Krndiju uspjelo je pogoditi dvoje planinara pa je ždrijeb presudio o dobitniku glavne nagrade karabinera s užetom i utješne čokoladice.

U dobrom raspoloženju stigli smo na Orahovačko jezero gdje nas je dočekalo nekoliko planinara iz HPD „Sunovrat“ Đurđenovac, sa toplim napicima i namazima, koji su nam bili vodiči kroz planinu. Nakon okrjepe i prigodnog upoznavanja sa današnjom stazom krenuli smo prvo na Ružicu grad koja se ugnijezdila na strmoj stijeni na 374 m nadmorske visine. Ružica grad spada među najveće srednjovjekovne utvrde u predjelima sjeverne Hrvatske, a danas su to ruševine golemog drevnog grada, zadnji ostaci propalog sjaja i silnog bogatstva i moći velikana i plemstva.

Do našeg glavnog cilja Kapovca, najvišeg vrha Krndije (790 m) prošli smo pokraj ostataka još jednog starog grada usred šume, na 700 m visine. Sa Kapovca smo se spustili na prijevoj Međa na asfaltnoj cesti Kutjevo-Orahovica. Tu smo se podijelili u dvije grupe od kojih jedna još penje Petrov vrh krndijski (701 m) dok se druga direktno spušta do planinarske kuće Tivanovo gdje završava današnji izlet druženjem i toplim čorbancom. U povratku kući već su počela nagađanja i zanimanje o lokaciji idućeg Izleta u nepoznato 2014.

Željko Vinković,predsjednik
HPD „Bilogora“ Bjelovar

22.11. 2013.

Planinarski vikend na Planinarcu

Tweet

Već u subotu dvadeset planinara pohodilo ga je stazom iz Luga, a sudjelovali su planinari iz Ivanić Grada, polaznici Opće planinarske škole koju vode članovi HPD „Bilogora“ zajedno sa HGSS Stanicom Bjelovar.

Opća planinarska škola je osnovni oblik obrazovanja planinara. Njeni polaznici stječu ili produbljuju kodeks planinarske etike i elementarna znanja o sigurnom kretanju u planini, uče se vještinama koje im mogu pomoći u slučaju kakve nevolje i upoznaju se s prirodom.

Nakon hodanja do doma i kratke pauze program je nastavljen s predavanjima iz orijentacije i vježbama orijentacije na terenu.

Dvodnevni boravak na Planinarcu sudionike je naučio kućnom redu i ponašanju u planinarskom domu u slučaju nedostatka prostora, mogućnosti prehrane te noćenju u vrećama za spavanje na madracima.

U nedjelju je planinarska škola nastavljena predavanjima i vježbama iz osnova spašavanja te prezentacijom opreme HGSS-a. Članovi HGSS Stanice Bjelovar prezentirali su za potrebe škole i izradu tirolske prečnice po kojoj su se polaznici škole mogli spuštati što ih je posebno oduševilo. U nedjelju je na Planinarac u posjet Bilogori pristiglo 47 planinara HPD „Međimurje" Čakovec koje je desetak članova HPD „Bilogora“ provelo u trajanju 3,5 sata po svojoj planinarskoj obilaznici „Bilogorskim stazama". Voljeli bismo da ovakvih vikenda na Planinarcu bude što više, a želja nam je i da planinarski dom „Kamenitovac“ opet postane centar što više planinarskih i izletničkih događanja.

Željko Vinković,
predsjednik HPD „Bilogora“

08.10. 2013.

Kralj rajnskog rizlinga u samom srcu Zlatne doline

Tweet

Sve pakovine kutjevačkog vinara Petra Majetića, bez obzira o kojem vinu je riječ, krasi tekst: „U osebujnom krajoliku Zlatne doline podno proplanka Papuka okupana suncem i milovana nježnim povjetarcem, skrivena u srcu vinograda stoji Vinska kuća Majetić. Tradicija i iskustvo vinogradara i podrumara u predivno uređenim vinogradima i toplom ambijentu restorana stapaju se u svoj harmoniji okusa i mirisa, vina i domaćih specijaliteta u pravi raj za dušu i tijelo. Iskusivši sve najbolje što podrumi od Argentine pa sve do dalekog sjevera našeg kontinenta mogu ponuditi, toplo preporučam obiteljsko gospodarstvo Majetić kao jedinstven spoj čovjeka i prirode.“ Tekst je potpisao Jean Luc Picard.

Posebnost Majetićevog podruma izgrađenog usred vinograda na legendarnoj poziciji Venje, pet metara ispod površine zemlje na 300 četvornih metara i za 100.000 litara vina! Otvorio je Petar i prenoćište s ugodnim restoranom. U ugodnoj atmosferi i uz specijalitete domaće kuhinje može se uživati uz vrhunska vina. Oko restorana i prenoćišta u kome svaka soba nosi naziv jedne sorte grožđa nalaze se vinogradi koji se protežu na 10 hektara i sadrže 50.000 čokota. Petar Majetić kaže da u posebnom dijelu podruma, zazidanom betonskim ciglama koje se jednom godišnje pomaknu da unutra stavi novi kontingent najboljeg što je napravio (pa ih odmah i vrati i ponovo zazida!), trenutno leži oko 12.000 boca.

- Moj arhiv će biti otvoren na mojim karminama i s njim će jedino unuk moći raspolagati kako god mu se prohtije, priča Petar Majetić.

Možemo samo pretpostaviti da počasno mjesto u njegovom podrumu iza betonskih cigla zauzimaju boce napunjene rajnskim rizlingom. Upravo je Petar Majetić prvi u Zlatnoj dolini prekinuo praksu obogaćivanja graševine rajnskim rizlingom te započeo praviti sortni rajnski rizling.

- Sada mogu reći da se Bogu zahvaljujem što imam rajnski rizling i to na puna četiri hektara. Volim reći da sam doktorirao na toj sorti u koju sam doslovno zaljubljen, priča Petar Majetić.

Prema njegovom mišljenju, u Zlatnoj dolini se rajnskom rizlingu pristupalo na isti način kao i graševini. Kaže da rajnski rizling ima puno dulju uzlaznu liniju od graševine, trajnost je duža, vino je punije i bogatije.

Obišao je Petar mnoge arhive od SAD-a (Kalifornija), Južne Amerike (Argentina), njemačko vinogradsko područje uz prostor rijeke Rajne i to Rheinhesen gdje se nalazi 26% ukupnih vinograda u Njemačkoj i najpoznatija sorta za bijelo vino rizling rajnski. Boravio je i na Institutu za vino u Mainzu.

02.10. 2013.

Bilogorski planinari pozdravili se s ljetom!

Tweet

Posjetili su na Dugom Otoku Park prirode "Telašćicu" i, naravno, planinarski vrh Orljak (301m). Subotnji dan završen je šetnjom po zadarskoj Kalelargi uz zvukove morskih orgulja i dojmljivu zadarsku svjetlosnu instalaciju Pozdrav Suncu.

Nedjeljno jutro Bilogorci su započeli trajektom iz Zadra do otoka Ugljana. Uspon na vrh Šćah (285m) trajao je oko 1 sat. Za taj mali trud bili su nagrađeni nezaboravnim pogledom na zadarski arhipelag. Drugi dio dana proveli su na otoku Pašmanu pohodeći Veliki Bokolj (274m) koji im je isto tako za nagradu poklonio pogled koji se dugo pamti i nosi u srcu.

Bilogorci, puni nove energije, spremaju se za nove radosti koje im donosi jesen sa svim svojim blagodatima!

(Tekst: Dijana Stolar, HPD „Bilogora“ Bjelovar)

27.08. 2013.

PLANINARSKI ŠPANCIR-POHOD

Tweet

Hrvatsko planinarsko društvo „MIV“ Varaždin u čijoj organizaciji se održava planinarski Špancir-pohod svake godine pohod održava na drugoj trasi u okviru Varaždinske županije. Ove godine hodali smo stazom od Klenovnika preko Vukovoja i špilje Vindija do Donje Voće. Bila je to kao i svake godine lagana rekreacijska šetnja s ukupno 3-4 sata hoda. Većim dijelom šetnje pratila nas je lagana kišica koja nas nije omela da prohodamo najdužu planiranu stazu i družimo se s prijateljima iz drugih Društava.

Cilj ovogodišnjeg pohoda bio je u Donjoj Voći gdje je organiziran ručak i druženje uz glazbu uživo do polaska na Špancirfest u Varaždin. Špancirfest nam je kao i svake godine donio obilje dobrih emocija i vibracija. Dobrom raspoloženju doprinio je i popodnevni prestanak kiše pa smo nakon ugodnog španciranja širokog osmijeha presretni krenuli kući.

Željko Vinković,
HPD „Bilogora“

23.08. 2013.

Kupanje sa konjima; kako se osvježiti tijekom vrućina

I konji vole osvježenja

Tweet

Tako su se u ''ulasku'' u ribnjak okušali neki. Jako uspješna pokazala se Ivana na iskusnijim konjima, Garudi i Tulasi, a Dražen i na neiskusnim konjima - četverogodišnjem Casiusu.

Neki su iz ribnjaka željeli odmah pobjeći, a neki se nisu ni dali van... Osvježenje vole čak i konji... Kad imaju priliku.

Ribnjak je klubu za kupanje konja ljubazno ustupio susjed Vitković jer zbog višegodišnje suše vodostaj nije dovoljan za ribu, ali je za kupanje konja. Za konja i jahača ovo je iskustvo NEPROCJENJIVO. Ono što trebate znati je sljedeće - konji su dobri plivači, ali ne mogu nositi čovjeka u sedlu ako im je voda preduboka. Zato se u dubokoj vodi konju trebate primiti za grivu kako bi vas mogao vući. Budete li sjedili na sedlu ili na leđima, sigurno ćete ga potopiti ispod površine.

17.08. 2013.

Milka Malojčić proslavila 100. rođendan

Ne sjeća se da je bila bolesna, ali se sjeća lijepoga života sa svojim suprugom

Tweet

Roditelji su imali samo nju te dodaje kako je imala sretno djetinjstvo. Nije završila zanat, ali je naučila čitati i pisati. Svog supruga iz Bjelovarsko-bilogorske županije, iz Galovca Aleksandra Malojčića rođenog 1906. godine upoznala je na tradicionalnom proštenju u njezinom rodnom mjestu. Udala se s nepunih devetnaest godina i cijeli svoj život do 99. godine provela je u Galovcu. Imala je vrlo lijep život s mužem, ispunjen ljubavlju i međusobnim poštovanjem. Međutim, nisu mogli imati djece.

Nikada nije bila zaposlena te je cijeli svoj život provela na selu posvećena poljoprivredi. Zajedno sa suprugom živjela je skoro 60 godina u braku. Suprug je umro devedesetih godina, ali baka Milka je nastavila živjeti sama u svojoj kući obavljajući sve što je bilo potrebno za život. Kaže da je imala krasne prijatelje i susjede te i sada kada ima 100 godina vrlo je sretna što je tako lijepo živjela i ovom se prilikom zahvaljuje svojim susjedima i prijateljima, a naravno i obitelji po muževoj strani kod kojih živi od svoje 99. godine. Također, baka Milka kaže kako joj je bilo lijepo kod kuće usprkos tome što je bila sama, ali je mogla obaviti upravo onoliko koliko je za nju bilo potrebno pa čak i skuhati, a sve donedavno je imala i jednu kravu.

Obožava mlijeko, navečer popije šalicu svježeg mlijeka, a ujutro mlijeko s Divkom, kava koja se nekada dosta pila.

- To mi je najbolja kava. Nema zamjene za moju Divku.

Što se tiče hrane, baka Milka voli sve jesti. Ništa joj ne smeta od hrane.

- Neki se žale da ih muči želudac od hrane, ali ja to nisam nikad osjetila.

Baka Milka preporučuje mast i kaže da je mast zdrava. Svojim ukućanima uvijek govori da su bolesni jer peku na ulju. Kaže da su nekada litru ulja imali po mjesec, čak i dva. Ne boji se bolesti, zdrava je i sa svojih 100 godina te još uvijek nešto pročita, gleda televizor i to sve bez naočala. Baka Milka nema naočale. Hvali se da ima još uvijek svoje zube i da nema samo dva jer ih je slučajno slomila. Još uvijek lijepo hoda, ali ima i dva štapa na koje se pomalo osloni, no nije joj problem dići se i prošetati.

- Glava me ponekad boljela. I ne sjećam se kada je to bilo. Sada sporije hodam, ali bez brige još uvijek imam veliku volju. Jedino malo zaboravljam, kaže baka Milka. Ne mogu se sjetiti svih datuma, imena i prezimena pa moram malo razmišljati. Nisam imala neke poroke. Nisam nikada pušila. Moj suprug nije pušio, naravno da nisam niti ja. Voljela sam popiti čašu vina, nekad i više kada smo feštali, ali sve je to bilo normalno, ništa pretjerano. Lijepo mi je ovdje, svi me vole i svi su mi danas čestitali rođendan.

Baka Milka nema puno svoje familije, uglavnom žive daleko, malo ih je u Zagrebu pa je ponekad nazovu, ali zato baku obožava njezina rođakinja Renata Srdić, familija po suprugu bake Milke. Renata Srdić i njezin muž Milan imaju veliku obitelj, žive u Brezovcu i baka Milka živi s njima. Renata kaže da je htjela da baka dođe kod njih još prije, ali se nije dala od svoje kuće. Baka Milka kaže da joj je kod obitelji Srdić lijepo i da su svi dobri prema njoj, ali ponovo bi voljela živjeti sa svojim suprugom u njihovoj kući.

U razgovoru baka Milka je spomenula da će imati tortu za rođendan.

- Moji prijatelji Branka i Vojo Bogunović iz Galovca doći će na moj rođendan i donijeti tortu. Obećali su mi.

Tako je i bilo. Ovi dragi ljudi obožavaju baku Milku, ona je bila njihova susjeda i uvijek su uživali u njezinu društvu. Gospođa Branka kaže: - Osim što smo bile susjede, još nas nešto veže - i ja sam iz Kapele kod Dubrave. Baka Milka je posebna žena. Uvijek nasmijana i razgovorljiva. Nikad nam nije bilo dosadno.

U jednom trenutku tijekom razgovora baka Milka je rekla: - Kako mi je lijepo slušati vas i gledati, samo bi plakala od sreće.

Došlo je vrijeme za rezanje torte. Baka Milka je uzela nož, ali nije htjela sjediti, već se digla i povukla nož po torti. Još je rekla: - Treba čvrsto s nožem da dobijem lijepu šnitu. Eto i nakon 100 godina život je zaista lijep.

Iako nikada nije putovala niti vidjela more, kaže boji se vode, baka Milka ne žali za svojih 100 godina. Kada bi se ponovo rodila, ponovo bi tako živjela.

Pozdravili smo se s bakom i zaželjeli još godina života. Ona nas je poljubila i rekla: - To se nikada ne zna. Živim polako i ne brinem se o smrti. Sve dođe u svoje vrijeme. Kada bi se ponovo rodila, ponovo bi tako živjela.

10.08. 2013.

Bilogorski planinari se na Velebitu bore protiv ljetnih vrućina

Izmišljena bajka na Velebitu

Tweet

Obrazac je da se rano ode u planinu, treba birati staze od 1-1,5 sat u jednom smjeru što znači da sa povratkom možete biti u podne već u moru, malo se osviježiti pa popodnevni odmor i onda opet kupanje. Idealno je ako bazu gdje spavate postavite u planini pa imate i svježiju noć.

Ovaj vikend jedan automobil planinara ide na 16. maraton lađa na Neretvi u subotu, a nedjelju u povratku planinarimo jedan vrh kod Vrgorca (vrh Sveti Rok, 1062 m visok, na planini Matokit) odakle ću vam ponovo poslati malo doživljaja.

Pozdrav i ugodno ljeto!

Željko Vinković, predsjednik
HPD "Bilogora" Bjelovar

03.08. 2013.

Lastavice na fasadi

Tweet

Dok bi druge ptice sjedile na granju ili na prozorima, žicama i sličnim mjestima, ove sjajne ptičice mogu se odmarati i na veoma majušnim izbočinama kao što ih ima fasada.

14.07. 2013.

Josipa Čičeka, poznatog liječnika iznenadili prijatelji

Za 70. rođendan stigli iz raznih dijelova Hrvatske

Tweet

Pomislivši kako se radi o proslavi magisterija kumove kćeri, dr. Čiček je, znajući da ona voli poljsko cvijeće, nabrao lijep pušlek u namjeri da joj tako čestita. Iznenađenje je bilo potpuno kada je shvatio da većina gostiju nisu prijatelji i rođaci djevojke koja je magistrirala, već su njegovi prijatelji iz raznih dijelova Hrvatske.

- Potpuno sam iznenađen. Došao sam iz dežurstva iz Opće bolnice Bjelovar u kojoj radim nakon što sam zamrznuo mirovinu. Nabrao sam cvijeće za slavljenicu, a ja sam ispao slavljenik. Ovo mi je sedamdeseti rođendan, a još radim. Zvali su me i u Njemačku gdje zakoni nisu tako rigorozni kao kod nas. Tamo ako čovjek vrijedi i funkcionira, može raditi. Ipak, kad odeš u Njemačku, uvijek si auslender. Nikada te ne prihvate u svoje krugove i zbog toga je teško tamo raditi, iako je plaća stručnjaka mog profila oko 40 tisuća eura mjesečno. No ako si tamo liječnik, ne možeš živjeti u šupi na periferiji, nego moraš živjeti u vili u elitnom dijelu grada pa te stanovanje košta 10 tisuća eura, a život je tamo skup, moraš nešto poslati i kući..., rekao je o razlozima zašto nije otišao iz Hrvatske i zašto još uvijek radi, iako je već zaslužio mirovinu.

Činjenica je da stručnjaka njegovog profila u Bjelovaru, a i u Hrvatskoj nedostaje. U bjelovarskoj bolnici, konkretno, liječnika internista je upola manje nego što bi ih trebalo biti obzirom na obim posla koji se tamo obavlja i broj pacijenata. Upitan što ne valja u hrvatskom zdravstvu, dr. Josip Čiček glatko odgovara da je problem u tome što su prava velika, a novca za to nema.

- Za realizaciju prava koja su pacijentima dana država jednostavno nema dovoljno novaca. Kad je takva situacija, ljudima bi to trebalo iskreno reći. Konkretno, ako imam penziju sto eura, neću svaki dan jesti škampe. Jedna gastroskopija u Njemačkoj košta 300 eura, a kod nas 60 kuna. S tom cijenom se ne možeš pokriti. Zdravstvo gomila deficit. Tri obroka u bolnici dnevno koštaju 36 kuna (sva tri). A tko od vas može skuhati tri obroka dnevno za 36 kuna? No ljudima to nitko neće reći. Ni prijašnje vlade, a niti ova vlada. Bjelovarska opća bolnica je trenutno najveća radna organizacija u Bjelovaru i zapošljava najveći broj ljudi – rekao je dr. Josip Čiček na rođendanskoj proslavi iznenađenja koju su mu priredili njegova supruga i prijatelji.

Dr. Čiček je rekao i da je bivšem ministru zdravstva rekao, kod objedinjavanja zdravstvenih ustanova u Zagrebu, da je to promašaj.

- Ispričao sam mu priču; Imao je stari Ličan tri tora ovaca i u svakom toru po trideset tri ovce. Pponestalo je hrane za njih i odlučio je sve ovce strpati u jedan tor, jer ionako nema hrane pa će sve krepati. Tako i to objedinjavanje ne može imati neki ekonomski učinak – rekao je Dr. Čiček.

Prema njegovim riječima, zadovoljan je što nije otišao raditi u Njemačku, iako mu tamo zakon dopušta da radi do 75 godina.

- Kad si stranac, uvijek si stranac. Možda bi mladima bilo privlačno otići onamo. Jer nakon što odu s posla, gospoda doktori se druže međusobno, posjećuju, imaju piknike, a ti ne spadaš u to društvo, iako si doktor. Preostaje ti samo kino, kazalište ili da lutaš ulicama. Ovdje je na moj rođendan došlo preko trideset ljudi iz Slavonije i drugih dijelova Hrvatske. Bio sam u ratu liječnik kod Vukovara, u Baranji. Doživio sam devet reformi zdravstva i žao mi je što niti jedna nije donijela boljitak pacijentima. Nikada mi nije bilo teže raditi nego sada. Nedavno mi je došla jedna baka s krvarenjem iz hemoroida koji se ne mogu operirati zbog starosti pacijentice, nemogućnosti uspavljivanja i slično. Pita me ima li lijek? Kažem da ima, ali košta 160,00 kuna. Ona mi zahvali, ali ne može uzeti lijek jer ima samo 800,00 kn mirovinu. Poslao sam suradnika u moju zalihu i poklonio joj lijek; došlo mi je da plačem. Nisam ni u jednoj stranci; moja je stranka Hrvatska – rekao je dr. Josip Čiček, internist kome su mnogobrojni prijatelji došli na rođendan i poželjeli mu još puno aktivnih godina i dug život.

I drugi vrijedni, poznati Bjelovarci koji žive u našem gradu i daju svoj doprinos trebali bi imati svoje male fešte iznenađenja. I onima koji za svoj neprocjenjiv rad dobivaju nagrade struke trebali bi biti poznatiji građanima. Nažalost, trend je da se ne piše o nagrađenima i sposobnima, već o pogreškama i nesposobnosti. Kad nezadovoljan pacijent ode iz Bjelovara u Zagreb, o tome se piše na najnegativniji i neracionalan način imputirajući kako su u Bjelovaru svi liječnici nesposobni. Ali kad bjelovarski doktor bude nagrađen za najboljeg kirurga godine, o tome se ne napiše ni slovo. Niti o drugim uspjesima i složenim operacijama koje ova bolnica godinama uspješno izvodi. Nada uvijek postoji, jer ovakvi liječnici koji su traženi potrebni su i Bjelovaru. A među njima je i naš slavljenik svog 70. rođendana.

29.06. 2013.

Nagradni izlet za darivatelje krvi

Tweet

Cilj izleta je zahvalnost darivateljima i promidžba darivanja krvi, kao i promicanje drugih aktivnosti Crvenog križa u cilju općeg dobra.

Povjerenstvo za odabir polaznika izleta odredilo je mjerila za odabir darivatelja, jer je trebalo odabrati između 5000 darivatelja 50 polaznika izleta. Tu su "ušli" tzv. "zlatni darivatelji", predstavnici darivatelja krvi iz Općinskih društava Crvenog križa, većih poslodavaca i suradnika Crvenog križa.

Izlet je omogućio oko 5 sati kupanja, dobar ručak, a u povratku ugodne duhovne doživljaje u susretu s povješću i umjetnošću u Svetištu na Trsatu.

Zahvaljujući ovom izletu jedan se 66-godišnjak prvi put u životu okupao u moru.

11.06. 2013.

Ratni veterani iz Bjelovara na šaranskom kupu u Lepoj Gredi

Tweet

Takmičenje u trajanju od 24 sata održano je 8./9.6.2013. na poznatoj dravskoj mrtvici „Lepa Greda“ u Ferdinandovcu, a nastupilo je 12 ekipa među kojima i CT “HRV-BBŽ“ u sastavu Predrag Kovač i Željko Balaško.

Iako riba baš nije „radila“, sjajni domaćini pobrinuli su se da druženje protekne na visokom nivou - sam rezultat na ovom kupu nikada nije bio prioritet ekipama koje dolaze. Pobijedila je ekipa UHB Nova Gradiška sa 12,30 kg, a CT „HRV-BBŽ“ je zauzeo 4. mjesto.

Poslije proglašenja pobjednika i podjela nagrada najboljima,druženje je nastavljeno na terasi ispred ribičkog doma uz odličan gulaš koji su pripremili vrijedni domaćini. Na kraju, što drugo reći osim da ćemo doći i slijedeće godine!

04.06. 2013.

Bjelovarci i Čazmanci na izletu ‘Dani hrvatskih planinara’ Vodice-Žumberak

Tweet

I nisu nimalo pogriješili jer nas je u Žumberku nakon polaska na pohod počelo pratiti sunce koje nas je pratilo cijeli dan. Plan je uspio bili smo na vrhu Pliješ (977 m n.v.) i Ječmište (975 m n.v.) te u povratku na Sopotskom slapu i Jazovki. Po krasnom i sunčanom danu uživalo je 40 naših planinara uz prisustvovanje drugih planinarskih društava iz cijele Hrvatske. Po završetku pohoda čekao nas je grah i okrjepa. Povratak u Bjelovar protekao je brzo uz prepričavanje doživljaja o vidicima i biljnom bogatstvu Žumberka. Dolazak u Bjelovar nas je rastužio zato što nas je dočekala kiša koja nas je u ranim jutarnjim satima i ispratila iz Bjelovara.

Vodič izleta: Ivan Želipski (098/9654-138)
Fotografije: Željko Vinković

Otvoreno dječje igralište planinarskog doma “Kamenitovac”

Podjelom zahvalnica u subotu 25. svibnja 2013. planinari HPD "Bilogora" otvorili novouređeno dječje igralište planinarskog doma "Kamenitovac" u sklopu građanske inicijative „Vesela djeca“.

HPD „Bilogora“ Bjelovar sudjelovalo je sa građanskom inicijativom „Vesela djeca“ na natječaju Regionalne zaklade za lokalni razvoj Zamah, „Naš doprinos zajednici“, za dodjelu financijskih potpora građanskim inicijativama koje se provode u lokalnim zajednicama. Na osnovu izrađenog projekta regionalna komisija dodijelila je Društvu financijsku potporu od 13.000 kuna. Sredstva zaklade „Zamah“ bila su usmjerena na kupnju i montažu tobogana sa kućicom, tri nova ekološka koša za odlaganje otpadaka i zamjenu dotrajalih gornjih drvenih površina na četiri stola i osam klupa.

Svojim sredstvima te radom volontera, članova društva i građana lokalne zajednice, organiziranjem radnih akcija sanirane su i obojene postojeće sprave i uređena površina na kojem se nalazi dječje igralište.

Uređenjem dječjeg igralište na Kamenitovcu promoviramo Bilogoru kao primamljivo izletište za provođenje slobodnog vremena u prirodi na svježem zraku, kako bi postigli bolju kvalitetu života djece u prirodi te na aktivan način pridonijeli većem broju posjetitelja .
Željko Vinković, predsjednik HPD“Bilogora“

HPD “Bilogora” dobilo Povelju Općine Veliko Trojstvo

Općinsko vijeće Općine Veliko Trojstvo na 20. sjednici održanoj 17. travnja 2013. godine donijelo je Odluku o dodjeli Povelje Općine Veliko Trojstvo HPD "Bilogora" za ostvarenja u području društvenog života i dostojnog promicanja Bilogore i Općine Veliko Trojstvo.

Za vikend 24.-26. svibnja 2013. godine povodom obilježavanja dvadeset godina Općine Veliko Trojstvo, ali i blagdana Župe Presvetog trojstva te Dana osnovne škole održana je i manifestacija Proljeće u Velikom Trojstvu. Bogat trodnevni program uključivao je raznovrsne sportske susrete mladih te dodjelu priznanja najzaslužnijima za razvoj i unapređenje života u općini Veliko Trojstvo. Općinsko vijeće prepoznalo je rad i zalaganje Hrvatskog planinarskog društva "Bilogora" i dodijelilo im Povelju Općine Veliko Trojstvo za promicanje Bilogore i Općine. Planinari neprestano rade u Maglenči na uređenju planinarskog doma "Kamenitovac" i okoliša doma. Na redovnoj godišnjoj skupštini Društva 3. ožujka 2013. otvoreno je za vlastite potrebe potkrovlje planinarskog doma uređeno u planinarskom stilu (kao skupna spavaonica) u koju je smješteno 40 madraca obučenih plahtama sa jastucima i dekama. U prizemlju doma postavljeni su cipelari sa sobnim papučama kako se potkrovlje ne bi oštećivalo planinarskim cipelama i unosile vanjske nečistoće. Uz planinare, mogućnost smještaja u ovom dijelu Bilogore omogućen je i biciklistima, lovcima, udrugama vinogradara,vinara i voćara, KUD-ovima i svima drugima koji dolaze na Bilogoru u većem broju. Podjelom zahvalnica u subotu 25. svibnja 2013. planinari su obilježili i otvorili novouređeno dječje igralište planinarskog doma u sklopu građanske inicijative „Vesela djeca“. Na osnovu izrađenog projekta regionalna komisija zaklade Zamah dodijelila je Društvu financijsku potporu od 13.000 kuna kojima je kupljen i montiran tobogan sa kućicom i tri nova ekološka koša za odlaganje otpadaka te izmijenjene gornje drvene površine na četiri stola i osam klupa . Svojim sredstvima te radom volontera, članova društva obojene su postojeće sprave i uređena površina na kojem se nalazi dječje igralište.

Željko Vinković, predsjednik HPD „Bilogora“

29.05. 2013.

U deveto desetljeće života ušao u pratnji prijatelja iz Udruge ratnih veterana

Tweet

Antun Rezneki jedan je od najstarijih živućih članova udruge Hrvatski ratni veterani u Hrvatskoj i jedan od najstarijih Bjelovaraca. Rezneki je rođen 3.6.1923. godine u Bjelovaru i cijeli svoj životni, radni i sportski život proveo je u Bjelovaru. Nakon povratka, bolje rečeno bijega iz kolone „Križnoga puta“ 1945., nastavio je s nogometom i kao golman s najdužim stažem u Bjelovaru bez prestanka je uživao u svome životnom-sportskom putu do 1997. godine. Osim nogometa okupirala ga je i ljubav prema prirodi i životinjama pa je poznat i kao jedan od lovnika s najdužim stažem.

Danas Antun Rezneki živi mirnim, staračkim životom u svojoj obiteljskoj kući. Svakodnevno ima kontakt sa članovima udruge i neizmjerno je sretan i ponosan što je doživio stvaranje neovisne Hrvatske države izgrađene na pravednoj borbi i s jasnim ciljevima. Vrlo je cijenjen među članovima predsjedništva udruge koji su ga nakon jednog sastanka svi zajedno posjetili i uz tortu mu čestitali 90. rođendan. Ponovo su uživali slušati priče iz ratnih godina II. svjetskog rata i poraća kao i o životu u vrijeme totalitarizma od 1945.- 1990.

90 godina života ostavilo je traga na licu ovog čovjeka, ali vedre misli i pozitivan stav o svim životnim stvarima inspiracija su mnogim mlađim članovima udruge. Životno iskustvo, poznavanje bjelovarske povijesti i načina života u proteklih 90 godina najveće su vrijednosti koje mogu poslužiti mladima i koje će članovi udruge usvojiti od ovog čovjeka.

24.05. 2013.

MOJI SLAVONSKI PRIJATELJI, NEPROCJENJIVO

3. POHOD SLAVONSKIM PLANINAMA – DILJ GORA

Tweet

Ovogodišnji pohod slavonskim planinama“ održao se 18 i 19. svibnja 2013. na Dilj gori trasom od Brodskog Drenovca preko planinarskog doma Đuro Pilar kod Slavonskog Broda do planinarske kuće Borovik. HPD „Bilogora“ je na Pohod organiziralo izlet u sklopu Opće planinarske škole, a za cilj je imao pripremiti i naučiti buduće planinare na ponašanje i međusobno bodrenje i suradnju kod kilometarski dužih staza.

Sedmoro bilogorskih planinara stiglo je sa dva automobila u Brodski Drenovac već u petak predvečer. Predviđeno spavanje u šatorima zbog moguće kiše u zadnji je tren promijenjeno. Naš domaćin Zdravko Ecimović Lojza ponudio nam je spavanje u svojoj klijeti, glasovitoj vili „Ciroza“, i u još dvije susjedne klijeti. Do vile „Ciroza“ koja se nalazi na brdu Viljevo (297 m n.v.), prevezli smo se traktorom i malom auto prikolicom što je bio doživljaj sam za sebe. U sumrak traktor Ursus kojeg zovu Nenad („nema nade“ kad kreneš s njim) lagano je izvukao našu ekipu na brdo. Svi smo ostali zadivljeni vidicima na samu Dilj goru i Brodski Drenovac i okolicu. Područje Brodskog Drenovca naseljeno je od prapovijesti. Naselje je u povijesti imalo strateško značenje, a prvi put se spominje 1230. godine kao kraljevska utvrda na Orljavi, iz koje se nadgledao put i prilaz u bogatu „Vallis aurea“ (zlatna dolina - Požeška kotlina).

Uskoro su nam se pridružili predsjednik Slavonskog planinarskog saveza Otmar Tosenberger (naš „Oto nacionale“) i Berislav Tkalac Bero povjerenik za trasu i markaciste SPP-a. Osim što su oni najznačajniji ljudi Slavonskog planinarskog saveza, naši su veliki prijatelji i veseljaci. Za čas je u Berinim rukama veselo poskakivala gitara, uvijajući se i uvrćući preskakivala je od Slavonije preko cijele Lijepe naše do sevdalinki i blues verzija. Bero je one-man-band, klasa za sebe, a mi smo ga pokušavali pratiti, ali nam je stalno nedostajalo teksta. To smo nadoknađivali vještim mumlanjem i držanjem ritma rukama pa se opet ubacivali na refrenu. Tkalac je napisao riječi i glazbu za planinarsku pjesmu Po Slavonskom gorju u kojoj jedna strofa pjeva “ Bilogore malo imamo i mi" čime je zauvijek „kupio“ moje prijateljstvo.

Dobro društvo, razigrani slavonski prijatelji i vesele note trošili su ovu večer prebrzo, a ni kiša se nije usudila spustiti za ozbiljno. Upozorio sam naše mlade snage po iskustvu u planinarenju da sami procijene kad im je vrijeme za spavanje jer ustajanje je u pet sati što se kaže bio dan ili ne. Naš domaćin Lojza nije imao mira ni malo, čas je okretao meso na vatri čas smo ga slali u podrum po njegove specijalitete. Ali sve je izvodio sa čuvenim slavonskim smiješkom i gostoprimstvom, iako nas je malo zbunjivao vijetnamski šljem na njegovoj glavi, koji je dobio na poklon od susjeda na brijegu. („Baš su gostoljubivi ti Vijetnamci“). Novi planinari prvi su popustili, kako je i red, i povukli se na spavanje, a Lojza ih je razveo na spavanje pod svjetlom naglavne lampe u susjedne klijeti. Gledali smo kako se svjetla naglavne lampe lagano probijaju kroz noć i vinograde sa mislima da bi bilo najpametnije da se i mi povučemo, ali Bero je opet našao novu pjesmu za nas. Imao sam osjećaj kako se i mjesec, iako je bilo oblačno, lagano smješka i pjevuši s nama na ovom egzotičnom brdu. Kad se je i ponoć spremala parkirati pred vrata konačno smo i mi popustili i odlučili malo odmoriti jer sutrašnji dan nije za podcjenjivanje, dapače treba proći stazu od 32 kilometra.

Za buđenje nije bilo problema, osim što je jutro kao i obično prebrzo stiglo. U 7.30 sati ispred “Štamparovog zdenca” okupilo se pedesetak planinara sve radom slavonskih prijatelja, a priključilo se i četvoro čazmanskih planinara u sklopu izleta naše planinarske škole. Pohod ima svoj pečat, a mogao se kupiti i dnevnik SPP, "karton pohoda", majice, bedževi i naljepnice SPP-a.

U Brodskom Drenovcu rođen je 1.rujna 1888. g. dr. Andrija Štampar hrvatski liječnik, specijalist higijene i socijalne medicine. Zanimljiva je definicija zdravlja po dr. Štamparu - Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. Brodski Drenovac je poznat i po crkvi sv. Dimitrija za koju se pretpostavlja da je podignuta nešto prije 1399. godine. Nakon obilaska crkve sv. Dimitrija zanimljive po freskama i natpisima glagoljice u svojoj unutrašnjosti, nastavili smo prema Lovčiću koji je poznat po kasnoromaničkoj crkvici Sv. Martina iz 1167. godine. Nakon 4,5 sata stigli smo u Gregureviće gdje smo se okrijepili čajem. Još dva sata trebalo nam je do planinarske kuće Pljuskara i još toliko planinarskog doma Đuro Pilar gdje smo stigli u 18 sati.

Mogu reći da su budući diplomirani bjelovarski i čazmanski planinari u potpunosti ispunili očekivanja i da se veselim budućim planinarenjima s njima kao dijelom ekipe. Osim što smo im pokazali ponašanje i kako se međusobno bodri i surađuje na dužim rutama mogli su se sinoć sjetiti što znači imati prijatelje kao što su Lojza, Bero i Oto, neprocjenjivo.

Vodič izleta i voditelj Opće planinarske škole HPD "Bilogora": Željko Vinković

14.05. 2013.

Na Ivanečkoj planinarskoj obilaznici

Kad se rezervna varijanta izleta za taj vikend pretvori u pravu planinarsku avanturu

Tweet

Sa dva automobila u 7 sati krenulo je iz Bjelovara šestoro planinara i sa dvojicom koji su se pridružili putem ekipa se povećala na osmoro. Na info punktu planinarskog kluba Ivanec u Prigorcu kupili smo dnevnike obilaznice te krenuli u laganu šetnju. Početni dio staze ide makadamskom cestom sve do potoka kojim se kroz šumu spušta u čarobnu dolinu nabujalog potoka Šumi. Put prolazi pored nekoliko prekrasnih slapova i nastavlja prema selu Ivanečka Željeznica u kojem su se ljudi u prošlosti bavili proizvodnjom drvenog ugljena najviše za potrebe kovača. Dalje se trasa obilaznice uspinje, ponegdje strmije, uz vinograde, klijeti i voćnjake prema Dubovcu i kapeli sv. Duha. Na samom vrhu Dubovec (471m) nalazi se groblje koje datira iz 14. stoljeća. Slijedeća točka obilaznice su Ivanečka jezera, ili jezera Jarki. Ova jezera nastala su na umjetni način, a iskopana su negdje početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Ivanečkim jezerima i spustom u centar Ivanca završava trasa obilaznice no kako smo mi krenuli iz Prigorca, KT-4, čekalo nas je još hodanja, većinom uspona. U prošlom stoljeću Ivanec je bio poznat po rudarstvu (lignit) i po prvoj samoposluzi u ovom dijelu Europe. Prva kontrolna točka nalazi se na zidu Župne crkve Sv. Marije Magdalene, nedaleko samog centra grada. Danas je to arheološki lokalitet na kojem su se do 1959. godine nalazili posljednji ostaci Starog grada Ivanca. Prošavši kroz Ivanec, staza se strmo penje do prvih vinograda, a otvara se i vidik prema kapeli svetog Duha. Prošavši kontrolnu točku Jamine, jedan od mnogobrojnih trsjem prekrivenih brežuljaka nastavljamo cestom uz vinograde ,s pogledom na Ivančicu, dolazimo do nadaleko poznatog izvora i izletišta Žgano vino. Tu se braća ,dvoje najspremnijih, odlučuju odvojiti od ekipe i krenuti na vrh Ivanščice. Trebaju savladati 612 metara visinske razlike, za što po smjerokazu treba dva sata i petnaest minuta. Da sve bude još zanimljivije pada oklada sa ostatkom ekipe da će oni doći prije do vrha nego ostatak ekipe do auta ,za što treba pola sata, i autom deset kilometara do vrha. Ekipa sa autom stigla je na vrh za sat i petnaest minuta, a gore su ih dočekali uz zasluženo crno „velebitsko“ braća koja su tamo već bila petnaest minuta. Nakon zasluženog osvježenja i za ostatak ekipe koja je stigla do vrha autom puni dojmova i sretni krenuli smo prema kući. Uz još jedno osvježenje u Poljancu kod dragog nam prijatelja, Darka Kosa, debelo poslije 22 sata sretni i umorni stižemo u Bjelovar nakon još jedne planinarske avanture.

Tekst: Željko Vinković, vodič izleta

25.04. 2013.

U istom stroju, od 9 mjeseci do 90 godina

Tweet

U članskom registru udruge krajem travnja 2013. godine ima evidentirano 145 pristupnica. Većina članova su hrvatski dragovoljci, branitelj iz Domovinskog rata koji imaju status hrvatskog branitelja prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovi njihovih obitelji. Ostatak članstva je iz redova članova obitelji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te član obitelji HRVI iz Domovinskog rata, bivši politički prognanici, osuđenici, zatvorenici, zbog sudjelovanja u borbi za samostalnu Hrvatsku i promicanje hrvatske državotvorne ideje kao i pripadnici vojnih postrojbi u II. svjetskom ratu. Dosta je i mladih, a među njima je najmlađa djevojčica od 9 mjeseci. Najstariji član će 3.6.2013. napuniti 90 godina.

U članstvu ima i običnih građana koji su prihvatili ciljeve i djelatnosti udruge i prihvaćaju Statut. Želja predsjedništva je uključiti i pripadnike Hrvatske vojske, posebno sudionike vojnih misija ISAF, UN i druge. Prema teritorijalnoj strukturi članovi pripadaju u
Županijske klubove i inozemstvo prema kontinentima pa tako danas u klubovima Bjelovarsko-bilogorska ima 103 člana, Istarska 5, Primorsko goranska 3, Zagrebačka 5, Požeško slavonska 10, Vukovarsko srijemska 5, Osječko baranjska 10, Koprivničko križevačka 3 i Europa /Republika Češka/ 1.

08.04. 2013.

Proljetni uspon na Škamnicu

Tweet

Pohod je započeo u 10 sati na zbornom mjestu ispod plemićkog grada Sokolca. Kratko se hodalo asfaltnom cestom, a zatim od ulaza u šumu oko sat i pol do Zarina (828 m), najvišeg vrha Škamnice.

Dodatna mogućnost bila je odlazak do vidikovca Kozjaka desetak minuta od vrha s prekrasnim pogledom prema Jadićeva planu (1416 m), najvišem vrhu Senjskog bila i dalje prema Vratniku, a na jug preko Gusić jezera prema srednjem Velebitu.

Spustivši se nazad u Brinje posjetili smo stalnu izložbu unutar plemićkog grada Sokolca na kojoj se posjetiteljima nudi sažeta informacija o Sokolcu i ulozi knezova Krčkih (Frankopana) u hrvatskoj povijesti. Plemićki grad Sokolac nekada moćnih hrvatskih knezova Krčkih smješten je na malom uzvišenju u središtu Brinja. Unutar njega je i jedan od najljepših kasnogotičkih sakralnih prostora u Hrvatskoj. Naš posjet Brinju završio je na Maloj Placi planinarskom veselicom uz živu glazbu te kotao čuvenog brinjskog fažola s mesom po prigodnoj cijeni od petnaest kuna.

(Tekst i fotografije: Željko Vinković)

28.03. 2013.

Planinarski izlet na Moslavačku goru

Tweet

Vrijeme je bilo izvrsno za planinarenje. Temperatura je cijelo vrijeme bila oko 1 ͦC.

Na izletu je sudjelovalo 16 planinara. Najmlađa planinarka na izletu, Dora Pavić (8) je 4,5 sata hoda savladala sa zadovoljstvom.

Ovo je poziv svima da 7.4.2013. godine dođu u 9,00 sati u Vilu Garić u Podgariću kada će biti otvorenje planinarskih staza za ovu godinu.

Domaći planinari ponudit će nekoliko staza različite težine i duljine tako da će svatko moći nešto izabrati za sebe.

A nakon hodanja je okrjepa u Vili Garić u moslavačkim delicijama...

Vidimo se...

Napisao: Tihomil Tomić, vodič izleta
mob. 098/447367

20.03. 2013.

PLANINARI, HODOČASNICI

Tweet

U subotu, 16. ožujka 2013. nekoliko planinara HPD „Bilogora “ sudjelovalo je na 51. planinarskom križnom putu u organizaciji planinarske Bratovštine Svetog Bernarda iz Samobora i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Pod geslom „Gospodine vjerujem, pomozi mojoj nevjeri “ hodočasnici ovogodišnjeg Planinarskog križnog puta krenuli su ujutro iz Župne crkve Svetog Šimuna i Jude Tadeja u Velikoj Cigleni.

Kroz križne postaje preko Severina, Orovca, Male Ciglene, Tomaša i Maglenče planinari, hodočasnici su stigli do Župne crkve Presvetog Trojstva u Velikom Trojstvu gdje je u 20.00 sati održana sveta misa te cjelonoćno klanjanje pred Presvetim. Drugi dan hodočasnici i dio bjelovarskih planinara nastavili su križni put preko Grginca, Prokljuvana, Ždralova, Novoseljana, Luga do Bjelovara gdje je u Katedrali svete Terezije Avilske održano završno misno slavlje. Veći dio planinara HPD „Bilogore “ , njih pedesatak, skupio se taj dan već treću godinu zaredom na Planinarskom križnom putu Društva u Paulovcu kod svetišta kapelice Majke Božje Paulovečke.

Nakon obilaska postaja križnog puta hodanje u trajanju od dva sata nastavljeno je u smjeru planinarskog doma „Kamenitovac“.

3. planinarski križni put završio je u planinarskom domu uz topli gulaš i druženje svih učesnika.

26.02. 2013.

TKO NEMA VREMENA?

Tweet

Zaista, naša je stvarnost ispunjena mnoštvom zanimljivosti. Želimo ih iskusiti, poigrati se, zadovoljiti naše prohtjeve... Kierkegaard je uočio da moderni čovjek nalikuje dječaku koji se upinje na prste i proviruje kroz prozor, ne bi li jasnije vidio svjetske zanimljivosti.

Čekaj malo, pa sveti Toma je živio u XVII. stoljeću, Kierkegaard u XIX... Kako, zar već i oni nisu imali vremena? Jasno nam je da čovjek današnjice oskudijeva u vremenu pa se čak snabdio satom - koji precizno mjeri male djeliće vremena što su mu na raspolaganju. Moderan čovjek ne može uteći toj neimaštini vremena – jer mu je boravak na određenim mjestima u određeno vrijeme točno normiran. On mora poštivati radno vrijeme i prisiljen je upadati u prometnu gužvu. Svoje vozilo ne može ostaviti bilo gdje, već na predviđenim mjestima i to mu se naplaćuje – s obzirom na duljinu, količinu vremena provedenom na njemu.

Ali što je arhaičnog čovjeka sprečavalo da uživa u vremenskom obilju? Švedska fizičarka napisala je knjižicu o vremenu. Pokušala je organizirati svoje vrijeme, čak je predvidjela vrijeme za razmišljanje. Ali se nije mogla oduprijeti nailasku nenajavljenih posjetitelja. Tá kako će im portir reći da ih fizičarka ne može primiti, iako je prisutna – jer koristi svoje vrijeme za razmišljanje?

Čini se da smo svi u zamci, frustrirani odsustvom vremena - pa čak i prostora. Jedva se probijamo kroz krcate prometnice, bezuspješno tražimo parking ili mjesto na plaži... Ipak, među nama žive ljudi koji vremena imaju na pretek. Dapače, za njih se i ne zna, tako da se Mašina njima i ne bavi. Neki među njima čak nemaju ni osobnu kartu, nemaju evidentiranih prihoda, ne plaćaju poreze... Kako je to moguće? To su sigurno Romi, reći ćete – samim time to su neke iznimke, etnički strogo određene. Jest, to su Romi. Oni su možda u neimaštini materijalnih dobara i obilju vremena sretniji od nas – prilagođenih ljudi?!

No, imamo sve više mladih ljudi bijele boje kože, koji su tu među nama, a imaju vremena. To su prije svega naša djeca. Oni pohađaju škole, izlaze, pa ipak imaju vremena za stalnu prisutnost na društvenim mrežama – kako bi se reklo, skoro su uvijek on line. Nađu oni vremena i za TV programe, putem Max TV-a snimaju sve što ih zanima, a igra u vrijeme kad nisu kod kuće – i onda željene emisije redom troše u takozvano slobodno vrijeme. Kako je to moguće? Tako što su sami sebi dali vrijeme potrebno za to. Oni su djeca pa mi – njihovi roditelji – rado radimo za njih. Mi smo u gužvi, nemamo vremena ni novca (jer vrijeme jest novac), nemamo više ni živaca, često puta nemamo sami sebe... Naša djeca to zapravo i ne shvaćaju, jer se samo po sebi razumije da mi uvijek imamo novca (=vremena) - za njih. Mi smo dobrovoljni robovi tih malih bića koje volimo.

Dobrovoljno se žrtvujemo za njih. Ta nas bića ponekad promatraju svojim radoznalim očima i misle: „Nikad neću biti kao moji roditelji. Oni su robovi. Kome se još svaki dan ustaje rano radi odlaska na posao? Doista, bolje je raditi dva-tri dana tjedno - honorarno.“ Sredstva za život već će se naći, ili od roditelja – koji ne mogu mirno gledati da djeca gladuju i zebu – ili od socijalne službe.

Ovdje dolazi do izražaja Isusov poučak, da se Bog, naime, uvijek pobrine za svoj stvorove. Poslovica: „Tko ne radi kruha se ne najede“ – uglavnomo nije točna. Radna većina je humana i neće dozvoliti da neradnici skapaju. Otvaramo javne kuhinje, dajemo pomoći, javno pokazujemo svoju ljudskost i solidarnost...

06.02. 2013.

Čime se bavi Saša Tkalčević, bjelovarski celebrity, prvi pobjednik Big Brother sezone

Bajker prešao u old-timer tabor

Tweet

Od njegove pobjede prošlo je već puno godina, no mnogi se još sjećaju svih nestašluka koje je naš sugrađanin priredio i što je sve polupao u kući koju je tada pratio ogroman broj gledatelja. Poznat kao bajker, po zanimanju slikar i majstor od tetovaže, Saša je dobro krio svoju fascinaciju starim automobilima. Izbor forda taunusa cupe iz 1974. godine nije slučajan.

– Uvijek mi se sviđao taj model. Ima nekako svoju osobnost, prekrasnu liniju, zapravo dušu! Kupio sam ga u dosta lošem stanju, polakirao, a uskoro ću i sjedala obnoviti jer su i ona u dosta lošem stanju. Malo po malo dovest ću ga u stanje da izgleda kao kada je bio nov, a u to vrijeme to je bio jako lijep i moderan automobil – kaže Saša Tkalčević ne skrivajući ponos što je vlasnik pravog old-timera koji će ove godine navršiti 39 godina. Da je koju godinu stariji i Saša bi bio mlađi od njega!

19.01. 2013.

Zima, godišnje doba kada i mi naše tijelo moramo prilagoditi

Tweet

Dobro je poznata činjenica da se trebamo prilagođavati godišnjim dobima: prehranom i svojim aktivnostima. Usporiti svoje aktivnosti ili barem odlaziti na počinak ranije svakako će pomoći da nas zima ne iscrpi i da očuvamo dobro zdravlje. Čitanje, meditacija i obiteljska druženja "griju" dušu zimi koliko i zdrava zimska jela tijelo!

Prema riječima vrsnog makrobiotičkog stručnjaka Zlatka Pejića, ako osjećate bolove u lumbalnom dijelu kralježnice, ako učestalo mokrite, ako prekomjerno osjećate hladnoću, ako se javlja strahovanje ili strah, tada niste dobro usklađeni s promjenama u ukolišu, tj. godišnjim dobom kao što je zima. Tradicionalno bi se ljudi zimi umotavali oko struka toplijim dekama, vestama i sl., koristili ugrijani termofor pokušavajući zimu učiniti ugodnijom.

Prema Teoriji 5 transformacija zima je period koji je obilježen energijom organa BUBREGA I MOKRAĆNOG MJEHURA. Ti organi su sada u krizi.

U kineskoj medicini bubrezi se smatraju najvažnijim organom, koji upravljaju memorijom tijela, imaju značajnu ulogu u kontroli srca, redefiniraju status krvi, središte su esencijalne energije koja nosi nekoliko kvaliteta: regenerativnu, generativnu, reproduktivnu, seksualnu. Ta nam obnavljajuća energija, ako je u svom optimumu, daje fizičku snagu i izdržljivost. Dugotrajno stanje stresa, iscrpljenost (fizička i psihička), neadekvatna prehrana utječu na poremećaj u kvaliteti i kvantiteti esencijalne energije. Kada se iscrpi esencijalna energija, nastupa smrt. Ne mali je broj smrtnih slučajeva vitalnih ljudi u dobi između 45 i 50 godina od infarkta. Jednostavno je iscrpljena esencijalna energija ili je pak nasljeđena slaba od strane roditelja. Već kvalitetnim promjenama na razini životnog stila: prirodnom prehranom, disanjem, tekućinom, vježbama poput QI GONGA unosimo enormne količine vitalne energije koja sprječava iscrpljivanje esencijalne energije.

Mokraćni mjehur ima veliku ulogu u sustavu eliminacije. To je organ koji neposredno korespondira s emocijama, pogotovo emocijom straha. U zimskim mjesecima vrlo česte su upale mokraćnih mjehura, a dešavaju se zbog kontrole pH krvi. Kada je disbalans pH krvi veliki, tada dolazi do upala uretera, mokraćnih puteva. Za zimske mjesece karakteristične su tegobe vezane za zglobove - reuma, artritis su nepodnošljivi; osteoporoza se javlja zbog gubitka minerala iz kostiju; ždrijelo - suho grlo; tegobe vezane za jajovode, prostatu. Negativne emocije koje se javljaju zimi su strah, tuga, nezadovoljstvo, depresija. One slabe organizam i sve organe neposredno u vezi s bubrezima.

Kako se postaviti zimi?
* valja se usmjeriti na jačanje trbušnih, leđnih mišića, jačanje kralježnice, razgibavanje zglobova;
* razvijati komunikaciju
* razvijati umjerenost
* baviti se introspekcijom, posvetiti se sebi, raditi emocionalne inventure

Kako bi se doskočilo mnogim poremećajima, infekcijama, upalama i znatnom padu energije, važno je raditi prilagodbe u prehrani pa je dobro unositi namirnice s nešto više polisaharida, poput bundeve, rotkve, repe, mrkve, batata, a izuzetno koristan može biti i čičkov korijen. Popržene žitarice daju jaču energiju, dok kuhanje sa više soli zagrijava organizam. Kiseli kupus i repa su zimska jela, guste juhe su važne zbog hranjivih sastojaka, zimske mahunarke su crna soja i azuki grah, a sezamovom ulju daje se prednost pred svim ostalim uljima.

Što možemo raditi?
* napitak od hokaido azuki graha koji snaži bubrege i utječe na smanjenje upale uretera i sl.
* kuzu napitak s đumbirom i tamarijem potiče cirkulaciju u abdomenu i snaži bubrege
* oblozi od đumbira koji se na pet do deset minuta stave na područje bubrega i tako griju i jačaju cirkulaciju
* močenje nogu u otopini đumbira i soli radi cirkulacije

I naposljetku, ako ujutro lako ustajete i osjećate se odmah spremnima za dnevne aktivnosti (ne bole vas kosti, zglobovi i slično), ako s optimizmom gledate na zadatke koji su pred vama i ako pozitivno doživite svoje od zime pocrvenjelo lice, ako vaš široki osmjeh grije zamrznutu okolinu - gotovo pouzdano možete znati da vi i vaši bubrezi optimalno funkcionirate i u škrtim zimskim uvjetima!

Dva važna zimska napitka:

Napitak od hokaido azuki graha
1 žlicu hokaido azuki graha kuhajte poklopljeno 45 minuta u 5 dcl vode. Na kraju dodajte nekoliko kapi tamarija. Ocijedite i toplo popijte.

Kuzu napitak
1 žličicu kuzua rastopite u malo vode i dodajte u 2 dcl vode te uz neprestano miješanje kuhajte dok ne uzavrije. Miješajte još jednu minutu, dok kuzu postane proziran te na kraju dodajte 1 žličicu soka đumbira ili 1/2 žličice praha đumbira te nekoliko kapi tamarija.

Mirela Richter - Posavac

15.01. 2013.

Izrada ukrasa od povrća, radionica Društva ‘’Zrinski u srcu’’

Tweet

Radionicu su vodili profesori Ugostiteljske i prehrambene škole Jasna i Dalibor Ivanišević, dajući u svoje slobodno vrijeme doprinos volontiranju, koje svojim aktivnostima promiče Društvo"Zrinski u srcu" iz Bjelovara.

Prenijeli su svoje znanje, iskustvo i vještinu sredini čijim žiteljima nije prečesto moguće koristiti izvaninstitucionalno obrazovanje.

Kako su ovi profesori mentori učenicima sudionicima mnogih gastro natjecanja, odakle se nisu vraćali bez osvojenih nagrada, nisu niti slučajno odabrani za ovaj projekt.

Radionici je prisustvovalo osamnaest mlađih žena zainteresiranih za bolje, ljepše i naprednije.

Dijelovi izrezanog i pripremljenog povrća su pod vještim rukama voditeljice dobivali konture prekrasnih cvjetnih aranžmana. Krajnji rezultat je bilo čuđenje i samih učesnica, iako su dijelom same doprinijele izradi elemenata.

Profesor Dalibor Ivanišević je strpljivo pokazivao kako lijepo prostrijeti stol, poredati pribor i izabrati čaše. Najživlje je bilo prilikom vježbanja slaganja salveta u nekoliko varijanti. Ostala je zebnja da će se pokazano brzo zaboraviti pa su prisutne dobile zadatak što više vježbati.

Na kraju su svi izrazili radost i zahvalnost na lijepom i korisnom druženju.

11.01. 2013.

Tako su putovali naši stari

Tweet

Ovo je trebao biti zimski pohod na susrete planinara i ljubitelja prirode na Kleku, a ispao je pravi proljetni izlet. O ogromnoj stijeni Kleka prema legendi o slavenskim bogovima, riječ je o divu Kleku koji je stradao zbog svoje zaljubljenosti u Perunovu ženu. Klek je pao, pogođen stijenom ljubomornog boga i okamenio se. Omiljena legenda inspirirana je činjenicom da cijelo područje Kleka iz daljine sliči uspavanom divu kojem je vršni greben glava, dok su mu nešto niže stijene Klečice skvrčene noge i uzdignuta stopala.

Krenuli smo ranim subotnjim noćnim vlakom u četiri sata iz Bjelovara, presjeli na drugi vlak u Zagrebu i već u devet ujutro bili u Ogulinu. Prema domu na Kleku smo krenuli Ferdinom stazom preko Kneje uz usputno penjanje na Stožac, vrh za planinarske sladokusce sa kojeg se Klek vidi kao na dlanu. Stigli smo u dom sa prvim znacima noći tako da nam je ostala cijela večer za odmor i punjenje baterija za sutrašnji dan.

Već u šest ujutro većina je bila na nogama i poslije jutarnje kave i doručka spremna za uspon na vrh Kleka, a dio i za hodanje i penjanje na romantične stijene Klečice, uzdignuta divova stopala.

Kad smo se vratili nazad, u domu je već bilo stotinjak planinara pristiglih na tradicionalne susrete planinara i ljubitelja prirode koje su organizirali vrijedni članovi HPD Klek iz Ogulina. Uz gurmanski gulaš i druženje brzo je došlo podne i predviđeno spuštanje na vlak i povratak kući sa golemog diva, baš kao naši stari.

Željko Vinković, vodič izleta

24.12. 2012.

Kroz Geronimovu zemlju 2012

Predbožićna šetnja Bilogorom

Tweet

Kako je vodič izleta imao želju pokazati netaknute i mistične poludivlje predjele Bilogore koji nisu uobičajeni u planinarskim hodanjima Bilogorom, nazvao je ovu šetnju „Kroz Geronimovu zemlju“ jer i sam živi u srcu ove zemlje. Svake godine odabire drugu stazu, a u ovih pet godina hodalo se u svim vremenskim uvjetima, tako da nam se Bilogora predstavila u svim haljinama, od kišnih, snježnih do sunčanih i blatnih. Već su i pojedini predjeli po kojima se hoda dobili svoja apačka imena pa imamo posebno opasan predio zvan Pakao u kojem se nalazi Geronimov lonac i mora se preći prije nego se dođe do sigurnog graničnog dijela utvrde „Vrbička lesa“. Od tog dijela počinje „Zemlja Picoka“, a može se spustiti do prijateljskog naroda iz Svete Ane koji su nas više puta ugostili svojim specijalitetom, kukuruznom zlevankom. Ukoliko se odluči hodati samom granicom „Bilom“ laganom šetnjom može se doći do legendarne „Maršalove kantine.

Svih ovih godina na našim šetnjama ovdje smo se osvježavali čuvenim bilogorskim „crnjakom“ uz logorsku vatru i delicijama iz ranca. Ove slavljeničke pete godine bilo je posebno veselo kod „Maršalove kantine“. Jedanaest najhrabrijih i odvažnih planinara stiglo je „željeznim konjem“ do Mišulinovca gdje ih je dočekao osobno Geronimo i poveo ih kroz svoju zemlju. Krenuli smo kroz Radničko naselje te se dignuli na hrbat između Vrbice i Paulovca sa kojeg smo se spustili na makadam na kraj Vrbice. Makadamom smo ovaj put zaobišli predio „Pakao“ te sigurno stigli do utvrde „Vrbička lesa“. Ipak je Geronimo bio s nama pa nije bilo bojazni. Tamo smo se kratko odmorili i osvježili te nastavili makadamom „Bilom“ prema Kostanjiku i „Maršalovoj kantini“ do koje smo morali preći zahtjevni blatnjavi dio pa su samo rijetki ostali čisti.

Kod „Maršalove kantine“ već nas je čekala velika logorska vatra pa smo iskoristili ljeskove šibe, koje smo odrezali uz put, za pečenje kobasica i slanine, a bilo je u vatri i krumpira i luka. Uz glavnu vatru gorjela je i jedna manja pomoćna na kojoj je čekalo kuhano crno vino s koncentracijom za šećernu bolest. Prvo smo se okrijepili pečenim delicijama i vinom, a onda smo prešli na svečani dio ovogodišnje šetnje. Kao izraz zahvalnosti „Maršalu“ što nas sve ove godine čeka, časti i trpi napravili smo natpis na drvenoj dasci, koju smo donijeli sa sobom, „Maršalova kantina“. Natpis smo postavili na „Maršalovoj“ (nazvan po maršalu Wayatu Earpu) drvenoj bilogorskoj klijeti koja je tako i službeno krštena, a postavili smo i metalni žig istog naziva. Tako je ova naša šetnica dobila i žig,a bilo je i prijedloga da jednog dana napravimo i planinarsku obilaznicu. Pa tko zna!

Dvoje planinara koji su prošli svih pet dosadašnjih Predbožićnih šetnji dobilo je prigodne potvrdnice koje omogućavaju slobodno kretanje „Kroz Geronimovu zemlju“. Uz dobro raspoloženje i bilogorski „crnjak“ kraj logorske vatre vrijeme brzo prolazi pa nas je Geronimo otpratio do vlaka u Velikom Trojstvu i zaželio nam sretan i blagoslovljen Božić i okupljanje u ovakvom raspoloženju i dogodine.

Uz Geronimovu pomoć napisao vodič i „krivac“
za Predbožićnu šetnju Bilogorom svih ovih godina

07.12. 2012.

LJUDI I NJIHOVI PSI

Tweet

Leo i supruga nisu imali djece. Tijekom njegova dvogodišnjeg rada u tvrtki, nismo se zbližili. Nismo zajedno pili kavu, te nisam saznao prave razloge zašto Leo i supruga nisu postali roditelji. Nisu me doista ni zanimali, kao što njega vjerojato nije zanimalo zašto supruga i ja imamo pet kćeri. Možda je tu zagonetku riješio onim općim mjestom: „Ah, vjerojatno je išao na sina?“ Tu sam dosadnu floskulu najradije ismijavao pomoću šale: „Ne, uvijek sam išao na suprugu.“

Umjesto djece, Leo i njegova supruga imali su psa. Činilo mi se to kao neko pravilo. Moraš imati nekoga. Na neki način, imati psa komotnije je i manje odgovorno nego biti roditelj. Tako sam, po prilici, mislio.

Tog je jutra, dakle, Leo ušao u moj ured, a ja gotovo i nisam podigao pogled s ekrana. Mislio sam da je došao izreći standardnu ispričnicu o kašnjenju zbog neočekivane gužve u gradu. Ljudi uvijek svoje bližnje otpravljaju s nekim općenitim etiketama. U jednom trenutku sam primijetio da Leonardo – tako mu je bilo puno ime – izgleda uplakano. Rekao je: „Nora je noćas preminula.“ Sjetio sam se da je pričao o nekim zdravstvenim problemima svog psa, što mi je izgledalo apsurdno... Pa to je problem za veterinara..što ja imam s time? To je ipak životinja!

Nastala je situacija u kojoj visok, nezgrapan čovjek, obrijane glave, plače u mome uredu. Sledio sam se, ne znajući što da započnem. Prošlo je pola minute, gledao sam ga u oči..., a on je na stolu nekako pronašao moju ruku i rekao: „Hvala.“ Duboko je odahnuo. Činilo mi se da je sam Bog u tu neugodnu tišini gurnuo neizgovorene riječi/misli: „Moja sućut.“

Bilo je to prije nekoliko godina. Zapamtio sam lekciju. Znao sam da ne trebam vrednovati što je drugim ljudima važno. Imaju oni svoje razloge. Neki dan ujutro primijetio sam da je Ana nekako čudna. Raspitao sam se i rekli su mi da joj je jučer auto pregazio psa. Sjetih se fotografije njezinog kućnog ljubimca na sučelju računala... Stavio sam joj ruku na rame i rekao da mi je žao. Anu su preplavili osjećaju mog sudjelovanja te je prije erupcije plača uspjela tek zavapiti: „Kad se čovjek veže...“

Nakon gubitka drage životinje, ljudi obično nabave drugog, sličnog psa, papigu, hrčka. Isto je s ljudima. Nakon smrti supruge ili supruga, udovci se obično preudaju. Teško je biti sam. Ljudi se vežu za svoje pse, mačke... čak i stvari! Zašto? Možda svojim ljubimcima nešto honoriraju? Zar vjernost i ljubav koju su im ovi pružali?

Kad umre čovjek, životinje ne razumiju da gazde definitivno više nema. Uporno ponavljaju naučene rituale, iščekujući da se odnekud pojavi. Neki dan supruga i ja bili smo kod starih prijatelja, kojima je prije dva mjeseca umrla majka. Njezina kuja i dalje spava sama u maminom stanu, osluškuje svaki šum i očekuje da se gazdarica pojavi... Dani prolaze, a kujine su oči uvijek jednako tužne... Ispričao sam to svojoj majci. Ona se sjetila davno pokojnog susjeda Iveka. On je svaki dan išao u šetnju sa svojim psom. Putem bi svratio u omiljeni Alićev vinski podrum i s prijateljima popio koju čašicu. Dugo nakon Ivekove smrti njegov mješanac je ulazio u Alićevo dvorište i sjedio pokraj vrata vinskog podruma, očekujući da se gazda pojavi.

Ivek je mrtav, uginuo je i njegov pas, na njihova su mjesta stupili novi ljudi i njihovi psi. Pitamo se: čemu sve to? U čemu je smisao? Ima smisla, jer Bog sve to vidi.! Zauvijek ostaju Samoća, Ljubav, Prijateljstvo, Privrženost... Možda osjećaji onih ljudi i životinja uvećavaju – ili barem oplođuju – ljubav koja izvire iz samog Vrhovnog Bića?

22.11. 2012.

KUDA IDE MOJE VRIJEME?

Tweet

Čovjek se nađe u (ne)prilici kad ga upitaju za godine. On drži da je onaj od jučer, jer se svijest opire prolaznosti i teško prihvaća promjene. Tijelo stari, a duh ostaje gibak i mlad. Volja za životom hoće se pokazati u vidu mladenačkog elana. Mnogi muškarci boje kosu, ne bi li izgledali mlađi. Sustižu ih uljudni komentari: „Uopće ne izgledate kao pedesetgodišnjak!“ Dakako, tá on je isti onaj koji je u njegovoj psihi boravio dok mu je bilo svega osamnaest. Kad je navršio pedesetu, moj je tast izjavio nešto slično: „Tko je star? To sam (još) uvijek Ja.“ S dvadeset i sedam ovu izjavu nisam shvaćao ozbiljno. Sad sam prešao granicu od pola vijeka i shvaćam što je otac moje supruge htio reći. Na predavanju o Plotinovoj filozofiji predavač je, na svojem primjeru čovjeka koji je zakoračio u šesto desetljeće, objasnio istu stvar: „Ja sam uvijek onaj isti, dapače još sam mlađi i poletniji nego prije – jer je moj duh s godinama iskustva i zrelosti odbacio mnoge kočnice koje su ga ograničavale.“

Što je s mojim godinama? Obuzima li me nelagoda kad me pitaju za godište? Za to nema potrebe, jer istovremeno imam trideset i jednu, pa i trideset i dvije, čak trideset i tri godine. Imam sve svoje godine - do navršenih pedeset i četiri. Sve su to m o j e godine i neću ih se tek tako odreći! Ostavile su traga u meni, kao godovi na drvetu. (Moja supruga kaže da se vrijedi družiti sa starim ljudima, jer imaju iskustvo proživljena života.)

U mislima i osjećajima uvijek mogu prošetati kroz ta se prohujala ljeta. Moje jučer nitko mi ne može oduzeti, jer postoji samo u svijesti. Iz šetnje uspomenama mogu se vratiti nazad, kad me je volja - i zatim opet meko doskočiti u moje sada. No, strahovi i zadovoljstva prošlosti ipak nisu sablasti. Postoje oni itekako - i povratno preplavljuju sadašnjost. Današnjica izgleda sasvim drukčije pod blagim, toplim osvjetljenjem nadanja i snova mladih dana. Obale mog sada oplakuju vode prošlosti, a vjetrovi prohujalih daljina donose sa sobom nostalgiju. Poznat mi je taj osjećaj, kad sjedim ispod trešnje na koju sam se verao kao dječak. Kad me, naprotiv, ukliješti nemilosrdni ritam radne svakodnevice i njezina tehnološka čuda, uho zatupi i zanemari signale prošlih osjećaja. Moje p r i j e dragocjeno je blago, koje mladi ljudi j o š nemaju – jer su okrenuti uglavnom budućnosti.

U sobi onkološkog odjela Klinike Rebro, u kojoj je umirao moj otac, ležao je neizlječivo bolestan mladi čovjek. Izgledao je staro, zbog velike patnje koju je pretrpio. Uslijed izlaganja zračenju otpala mu je kosa. Otpuštali su ga s odjela, uvažavajući njegovu želju da umre kod kuće - u krugu obitelji. Krajičkom oka gledao sam kako polagano svlači pohabanu plavu bolničku pidžamu - dok mu brat dodaje dijelove odjeće. Svakih tridesetak sekundi nemoćno bi sjeo na postelju i skupljao snagu za sljedeći pokret. Svima u sobi bilo je jasno da su mu dani odbrojani. Možda naiđe još sutra i prekosutra... A onda, k r a j. Ne boji se on umiranja u mukama. Sve je patnje već propatio tijekom dugotrajnog bolovanja i liječenja. Za ovog čovjeka budućnosti očigledno nije bilo! Oh, koliko je puta želio da kraj nastupi odmah i sada! Samo da se oslobodi teških mučnina i groznih bolova. Ali bol nije jenjala danima. Jezivo s a d a teške bolesti trajalo je unedogled. Oh, hoće li ikad prestati? Vrijeme je stajalo. Tko kaže da nema vječnosti? Evo je ovdje, u najgorem vidu – vapio je ovaj bolesnik. Pitao se: zašto on, koji se uvijek trudio živjeti pravedno, mora toliko trpjeti? Tješio se spoznajom da je i Isus trpio, iako je bio najpravedniji među nama.

Jučer je supruga spomenula teško bolesnu kolegicu s posla. Stanje njezine bolesti naglo se pogoršalo. Lela se godinama borila s nekoliko vrsta raka. Nakon klasične medicine, probala je sve alternativne lijekove: trave, gljive, homeopatske lijekove... Danas su je kolege zvale u bolnicu, a Lela ih je zaprepastila izjavom: „Više me nitko i ništa ne zanima. Želim samo otići dva metra ispod zemlje.“ Rekla je to, iako nije vjerovala u uskrsnuće. Nakon godina silnih muka, shvatila je da joj očito više nije mjesto ovdje. Prihvatila je da je priči kraj i željela ga je. Kad sam se sutradan vratio kući, supruga mi je sa suzama u očima rekla da je Lela umrla. Ostala je samo uspomena na nju u srcima i mislima ljudi koji su je poznavali.

Nada u nastavak života poslije života stara je koliko i čovjek. Tijekom sužanjstva, sveti je Pavao svog tamničara, rimskog namjesnika Felixa, uvjeravao da ga Židovi optužuju samo zbog toga što je pripadnik farizejske sljedbe. A oni gaje nadu u uskrsnuće! „Pa tko bi mogao odbaciti takvu mogućnost?““ – glasno se pita Pavao pred namjesnikom, svjestan da mu baca kost koju će ovaj u strahu od smrti sigurno zagristi. Ne čini li nam lošu uslugu nada u drugi dio života, ta pučka predodžba o zagrobnom životu koji se nastavlja nakon ukopa i posljednjeg sudišta? Ona ubija neizvjesnost života, neizvjesnost našeg s a d a. Obećanje nastavka razvodnjava život.

Kraj je izvjestan, ali ne znamo kad će doći! Ne znamo kad će otkukcati zadnje s a d a - u nizu koji čini život. Stari pisci su govorili da će on (trenutak prijelaza uv ječnost) doći kao tat, noću... kad ga se najmanje nadamo... Doći će nenadano, kao trudovi trudnici... Ta je neizvjesnost nešto toliko vrijedno - kao vitamin koji pokreće krvotok i mišiće. Neznanje našeg posljednjeg trenutka daje nam neku bezbrižnost, drži našu glavu iznad vode i tjera nas naprijed. To je draž života.

U svijesti se možemo kretati prema naprijed i tad se nadamo. Krećemo li se unazad, sjećamo se. Oba nam kretanja pomažu u našem sada, jer na njega bacaju novo, toplo i ugodno svjetlo – za razliku od hladnog osvjetljenja vječite sadašnjosti, koje zna samo trčati za svjetskim zanimljivostima. Moje sada svojim bogatim vodama hrane dvije rijeke: sjećanje (ili zaborav?) i nada (ili strepnja?). Istina, našem jučer i sutra nedostaje čvrsto tlo pod nogama. Samo se danas n e g d j e prostire. Jučer i sutra žive tek u vremenu. Stoga riječ r e a l n o znači isto što i prostorno - koje se može opipati.

Možemo li se uživjeti u s a d a onog bolesnika s onkologije? Bolestan na smrt, on ne može računati na sigurno ili bar vrlo vjerojatno dolazeće sutra. Ne možemo se uživjeti u tuđu situaciju! Htjeli – ne-htjeli, ipak uvijek računamo s jednim sutra. Taj je bolesnik kao i ženina kolegica Lela, međutim, znao da sutra neće doći. Vrijeme je za njih stalo. Naprotiv, naše vrijeme nikad ne miruje. Ono se kreće tako što u naše sada iz budućnost uvijek kaplje novo sada.

Istina, svi smo bolesni na smrt. Razlika je samo u tome što mi ne znamo k a d a je zadnji čas: a onaj bolesnik zna – sutra ili prekosutra, kad ga snaga konačno napusti. No, čak i on smije gajiti nadu, očekivati čudo... jer je n a v i k a o na život i ne može tek tako prihvatiti da je došao kraj.

Nismo li ipak nekompletni ljudi bez našeg zadnjeg trenutka ili dostojanstvenog čina umiranja? Ne umiremo li na neki način nedovršena posla? Baš je tako ovih dana umro Pajo, moj znanac iz mladosti. Njegovu su smrt detaljno opisale lokalne novine mog gradića, kao neku senzaciju. Usred subotnje kupovine, sudac županijskog suda srušio se između polica trgovačkog centra Kaufland. Očigledno nije imao vremena doživjeti i promisliti svoje zadnje sada, koje bi zaokružilo njegov život.

Čovjek, dakle, uvijek očekuje neko novo sutra. Kad ono dođe, on hoće još jedno sutra. I najstariji ljudi nadaju se još jednom danu, rekao je Seneka. To je beskonačni niz. Ali čemu još neko novo, isprazno sutra - ako je život već ispunjen... ako imam dovoljan broj godova? Čemu se još mogu nadati, ako je život već donio ploda? Mogu, dakako, sām uživati u njegovu okusu. To svakako mogu i drugi ljudi, ukoliko uberu zrele voćke s moje razgranate krošnje. Moje je stablo raslo na nekom plodnu tlu, hranilo se i jačalo - da bi na kraju dalo ploda za jačanje drugih stabala. I to je pravedno! Sve stvari na svijetu imaju svoj početak i kraj: najveća carstva i najmanja buba, pa tako ni čovjek, nisu izuzeci.

Tu nam pomaže Plotinova misao o utapanju kapljice u moru. Kaplja, u trenutačnom zanosu stapanja s oceanom, doživljava sebe kao ocean. U tom se času njezino biće stapa s bitkom. U trenutku prijelaza, gubi ona vlastitu pojedinačnu svijest i postaje s v e. Ona je pomogla u i s p u n j e n j u što ga je doživio ocean. Prema tome, kraja nema? Lijepo je o tome zborio pjesnik, govoreći o slapu: „I moja kaplja pomaže ga tkati.“

21.11. 2012.

Ozren Tkalčević liječi po Domančićevoj priznatoj metodi

Zdravlje je najvažnije

Tweet

Izgubljeno zdravlje teško je vratiti, a kad ga više nema, shvatimo da je neprocjenjivo. I tko od nas nikada nije bio bolestan, taj ne može razumjeti da je bolestan čovjek u stanju dati sve, ali baš sve da bi to najveće blago, zdravlje, vratio. Podvrgnuli bi se bolnim kirurškim zahvatima, gutali cijele šake groznih lijekova svaki dan, trpjeli posljedice rendgenskih zračenja... Klasična medicina nema odgovore na sve. Čak štoviše, klasična medicina zapravo djeluje samo na posljedice bolesti, no ne i na uzrok bolesti. Stoga se ljudi često okreću alternativnim metodama liječenja jer u klasičnoj medicini ne nalaze pomoć.

Metoda koju prakticira naš mladi sugrađanin Ozren Tkalčević metoda je Zdenka Domančića koji je to svoje umijeće liječenja znanstveno i potvrdio.

- Riječ je o jedinoj na svijetu alternativnoj metodi koja je ušla u WHO – svjetsku zdravstvenu organizaciju kao priznata metoda. Svoju je potvrdu ta metoda dobila temeljem ozbiljnih studija. Riječ je o energoterapiji čiju je učinkovitost Zdenko Domančić dokazao temeljem očiglednih izlječenja od zapadne medicine neizlječivih slučajeva – objašnjava čime se to bavi trideset trogodišnji Ozren Tkalčević iz Bjelovara. Još kao mladić, Ozren se počeo zanimati za alternativne metode liječenja, a najviše za bioenergiju. Svoj istraživački put na kome je stekao razna iskustva zaključio je prije dvije godine kada se počeo baviti ovom metodom.

- Karakteristično za ovu metodu jest da je jednostavna. Temelji se na prirodnim zakonima. Govorimo o bioenergiji kojom se spontano hranimo od rođenja. Disbalans ove energije uzrokuje bolest. Krivi način života stvara probleme. To svi nazivaju stresom. Globalni sustav i način života koji je nametnut većini odudara od prirodnog načina i ritma života. Ja nisam u tome sustavu i nemam nikoga tko bi mi dirigirao što ću raditi. Zato osobno nemam nikakav stres. Ova terapija nije mistična niti je povezana sa religijom. Balansiranje energije u tijelu dovodi do vraćanja suptilnog tijela u prirodnu ravnotežu. Svaka dijagnoza ima svoju metodu rada. Zato je potrebno imati točnu dijagnozu kod dolaska na terapije jer se tu ne radi o nekakvoj intuiciji. Da bi metoda funkcionirala savršeno, važno je da se rade točno određene radnje baš za tu bolest. Ja sam samo instrument pomoću kojega se tjelesne energije dovode u ravnotežu. Otkako sam počeo raditi terapije po metodama Zdenka Domančića, nisam imao niti jedan neuspjeh u liječenju – rekao je Ozren Tkalčević opisujući kako se to bioenergijom liječe bolesti od kojih je i zapadna medicina digla ruke.

Ozren Tkalčević tvrdi da nekima treba duže, a nekima kraće vrijeme za ozdravljenje. Terapija je grupna, ali sa individualnim pristupom. Ljudi dođu približno u isto vrijeme. Sjede u istoj prostoriji i čekaju da dođu na red. Terapija nije agresivna ni po čemu. Svaki od njih dođe na red na osobni tretman te tada Ozren radi samo sa tim pacijentom i tretira one stvari koje su prepoznate kod postavljanja dijagnoze koju pacijent dobiva od klasične medicine.

- Tako se višak potencijala te energije adaptira i odlazi na mjesto gdje je nastao manjak energije (a zbog toga i bolest). Grupe su vrlo moćne jer je važno da ljudi i razmjenjuju iskustva među sobom. Pacijenti na taj način čak i jedan drugome pomažu. Terapija se izvodi u blokovima od po četiri dana uzastopno kako bi se pokrenuo taj proces izlječenja – objašnjava Ozren Tkalčević zašto je metoda bioenergijskog iscjeljivanja Zlatka Domančića tako efikasna te zašto se radi u grupi i individualno.

Kao metoda, ovo je liječenje ušlo u znanost jer ga je bilo moguće pratiti prema odličnim rezultatima i jer djeluje na sve fizičke i psihičke bolesti i poremećaje. Iako je prošao mnoga iskustva i probao razne tehnike, Ozren kaže da ne kombinira ništa sa ovom tehnikom.

- Ne kombiniram ranije naučene tehnike jer su nespojive i smanjile bi učinak ove metode koja preporučuje i rad na sebi. Postupak izlječenja je toliko prirodan i spontan da se stanje popravi postupno; aktivira se uspavana ili blokirana energija u tijelu. Ojača se sustav i cijelo tijelo reagira na energiju koju primi. To bi bilo kao da resetirate računalo i onda ponovno uspostavite novo, zdravo, ispravno stanje – kaže Ozren Tkalčević u čijem se prostoru u kojem prima pacijente odmah osjeća dobra ''vibra''. Netko osjeća trnce, netko toplinu u tijelu, nekome se nekontrolirano trzaju ekstremiteti, a netko ne osjeća ništa. No ozdrave svi! A tko ne bi dao sve za zdravlje? Još ako je tako neinvazivno i bezbolno?

(Tekst: Senka Budimir, fotografije: Branka Sobodić)