Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

Čovjek se nađe u (ne)prilici kad ga upitaju za godine. On drži da je onaj od jučer, jer se svijest opire prolaznosti i teško prihvaća promjene. Tijelo stari, a duh ostaje gibak i mlad. Volja za životom hoće se pokazati u vidu mladenačkog elana. Mnogi muškarci boje kosu, ne bi li izgledali mlađi. Sustižu ih uljudni komentari: „Uopće ne izgledate kao pedesetgodišnjak!“ Dakako, tá on je isti onaj koji je u njegovoj psihi boravio dok mu je bilo svega osamnaest. Kad je navršio pedesetu, moj je tast izjavio nešto slično: „Tko je star? To sam (još) uvijek Ja.“ S dvadeset i sedam ovu izjavu nisam shvaćao ozbiljno. Sad sam prešao granicu od pola vijeka i shvaćam što je otac moje supruge htio reći. Na predavanju o Plotinovoj filozofiji predavač je, na svojem primjeru čovjeka koji je zakoračio u šesto desetljeće, objasnio istu stvar: „Ja sam uvijek onaj isti, dapače još sam mlađi i poletniji nego prije – jer je moj duh s godinama iskustva i zrelosti odbacio mnoge kočnice koje su ga ograničavale.“

Što je s mojim godinama? Obuzima li me nelagoda kad me pitaju za godište? Za to nema potrebe, jer istovremeno imam trideset i jednu, pa i trideset i dvije, čak trideset i tri godine. Imam sve svoje godine - do navršenih pedeset i četiri. Sve su to m o j e godine i neću ih se tek tako odreći! Ostavile su traga u meni, kao godovi na drvetu. (Moja supruga kaže da se vrijedi družiti sa starim ljudima, jer imaju iskustvo proživljena života.)

U mislima i osjećajima uvijek mogu prošetati kroz ta se prohujala ljeta. Moje jučer nitko mi ne može oduzeti, jer postoji samo u svijesti. Iz šetnje uspomenama mogu se vratiti nazad, kad me je volja - i zatim opet meko doskočiti u moje sada. No, strahovi i zadovoljstva prošlosti ipak nisu sablasti. Postoje oni itekako - i povratno preplavljuju sadašnjost. Današnjica izgleda sasvim drukčije pod blagim, toplim osvjetljenjem nadanja i snova mladih dana. Obale mog sada oplakuju vode prošlosti, a vjetrovi prohujalih daljina donose sa sobom nostalgiju. Poznat mi je taj osjećaj, kad sjedim ispod trešnje na koju sam se verao kao dječak. Kad me, naprotiv, ukliješti nemilosrdni ritam radne svakodnevice i njezina tehnološka čuda, uho zatupi i zanemari signale prošlih osjećaja. Moje p r i j e dragocjeno je blago, koje mladi ljudi j o š nemaju – jer su okrenuti uglavnom budućnosti.

U sobi onkološkog odjela Klinike Rebro, u kojoj je umirao moj otac, ležao je neizlječivo bolestan mladi čovjek. Izgledao je staro, zbog velike patnje koju je pretrpio. Uslijed izlaganja zračenju otpala mu je kosa. Otpuštali su ga s odjela, uvažavajući njegovu želju da umre kod kuće - u krugu obitelji. Krajičkom oka gledao sam kako polagano svlači pohabanu plavu bolničku pidžamu - dok mu brat dodaje dijelove odjeće. Svakih tridesetak sekundi nemoćno bi sjeo na postelju i skupljao snagu za sljedeći pokret. Svima u sobi bilo je jasno da su mu dani odbrojani. Možda naiđe još sutra i prekosutra... A onda, k r a j. Ne boji se on umiranja u mukama. Sve je patnje već propatio tijekom dugotrajnog bolovanja i liječenja. Za ovog čovjeka budućnosti očigledno nije bilo! Oh, koliko je puta želio da kraj nastupi odmah i sada! Samo da se oslobodi teških mučnina i groznih bolova. Ali bol nije jenjala danima. Jezivo s a d a teške bolesti trajalo je unedogled. Oh, hoće li ikad prestati? Vrijeme je stajalo. Tko kaže da nema vječnosti? Evo je ovdje, u najgorem vidu – vapio je ovaj bolesnik. Pitao se: zašto on, koji se uvijek trudio živjeti pravedno, mora toliko trpjeti? Tješio se spoznajom da je i Isus trpio, iako je bio najpravedniji među nama.

Jučer je supruga spomenula teško bolesnu kolegicu s posla. Stanje njezine bolesti naglo se pogoršalo. Lela se godinama borila s nekoliko vrsta raka. Nakon klasične medicine, probala je sve alternativne lijekove: trave, gljive, homeopatske lijekove... Danas su je kolege zvale u bolnicu, a Lela ih je zaprepastila izjavom: „Više me nitko i ništa ne zanima. Želim samo otići dva metra ispod zemlje.“ Rekla je to, iako nije vjerovala u uskrsnuće. Nakon godina silnih muka, shvatila je da joj očito više nije mjesto ovdje. Prihvatila je da je priči kraj i željela ga je. Kad sam se sutradan vratio kući, supruga mi je sa suzama u očima rekla da je Lela umrla. Ostala je samo uspomena na nju u srcima i mislima ljudi koji su je poznavali.

Nada u nastavak života poslije života stara je koliko i čovjek. Tijekom sužanjstva, sveti je Pavao svog tamničara, rimskog namjesnika Felixa, uvjeravao da ga Židovi optužuju samo zbog toga što je pripadnik farizejske sljedbe. A oni gaje nadu u uskrsnuće! „Pa tko bi mogao odbaciti takvu mogućnost?““ – glasno se pita Pavao pred namjesnikom, svjestan da mu baca kost koju će ovaj u strahu od smrti sigurno zagristi. Ne čini li nam lošu uslugu nada u drugi dio života, ta pučka predodžba o zagrobnom životu koji se nastavlja nakon ukopa i posljednjeg sudišta? Ona ubija neizvjesnost života, neizvjesnost našeg s a d a. Obećanje nastavka razvodnjava život.

Kraj je izvjestan, ali ne znamo kad će doći! Ne znamo kad će otkukcati zadnje s a d a - u nizu koji čini život. Stari pisci su govorili da će on (trenutak prijelaza uv ječnost) doći kao tat, noću... kad ga se najmanje nadamo... Doći će nenadano, kao trudovi trudnici... Ta je neizvjesnost nešto toliko vrijedno - kao vitamin koji pokreće krvotok i mišiće. Neznanje našeg posljednjeg trenutka daje nam neku bezbrižnost, drži našu glavu iznad vode i tjera nas naprijed. To je draž života.

U svijesti se možemo kretati prema naprijed i tad se nadamo. Krećemo li se unazad, sjećamo se. Oba nam kretanja pomažu u našem sada, jer na njega bacaju novo, toplo i ugodno svjetlo – za razliku od hladnog osvjetljenja vječite sadašnjosti, koje zna samo trčati za svjetskim zanimljivostima. Moje sada svojim bogatim vodama hrane dvije rijeke: sjećanje (ili zaborav?) i nada (ili strepnja?). Istina, našem jučer i sutra nedostaje čvrsto tlo pod nogama. Samo se danas n e g d j e prostire. Jučer i sutra žive tek u vremenu. Stoga riječ r e a l n o znači isto što i prostorno - koje se može opipati.

Možemo li se uživjeti u s a d a onog bolesnika s onkologije? Bolestan na smrt, on ne može računati na sigurno ili bar vrlo vjerojatno dolazeće sutra. Ne možemo se uživjeti u tuđu situaciju! Htjeli – ne-htjeli, ipak uvijek računamo s jednim sutra. Taj je bolesnik kao i ženina kolegica Lela, međutim, znao da sutra neće doći. Vrijeme je za njih stalo. Naprotiv, naše vrijeme nikad ne miruje. Ono se kreće tako što u naše sada iz budućnost uvijek kaplje novo sada.

Istina, svi smo bolesni na smrt. Razlika je samo u tome što mi ne znamo k a d a je zadnji čas: a onaj bolesnik zna – sutra ili prekosutra, kad ga snaga konačno napusti. No, čak i on smije gajiti nadu, očekivati čudo... jer je n a v i k a o na život i ne može tek tako prihvatiti da je došao kraj.

Nismo li ipak nekompletni ljudi bez našeg zadnjeg trenutka ili dostojanstvenog čina umiranja? Ne umiremo li na neki način nedovršena posla? Baš je tako ovih dana umro Pajo, moj znanac iz mladosti. Njegovu su smrt detaljno opisale lokalne novine mog gradića, kao neku senzaciju. Usred subotnje kupovine, sudac županijskog suda srušio se između polica trgovačkog centra Kaufland. Očigledno nije imao vremena doživjeti i promisliti svoje zadnje sada, koje bi zaokružilo njegov život.

Čovjek, dakle, uvijek očekuje neko novo sutra. Kad ono dođe, on hoće još jedno sutra. I najstariji ljudi nadaju se još jednom danu, rekao je Seneka. To je beskonačni niz. Ali čemu još neko novo, isprazno sutra - ako je život već ispunjen... ako imam dovoljan broj godova? Čemu se još mogu nadati, ako je život već donio ploda? Mogu, dakako, sām uživati u njegovu okusu. To svakako mogu i drugi ljudi, ukoliko uberu zrele voćke s moje razgranate krošnje. Moje je stablo raslo na nekom plodnu tlu, hranilo se i jačalo - da bi na kraju dalo ploda za jačanje drugih stabala. I to je pravedno! Sve stvari na svijetu imaju svoj početak i kraj: najveća carstva i najmanja buba, pa tako ni čovjek, nisu izuzeci.

Tu nam pomaže Plotinova misao o utapanju kapljice u moru. Kaplja, u trenutačnom zanosu stapanja s oceanom, doživljava sebe kao ocean. U tom se času njezino biće stapa s bitkom. U trenutku prijelaza, gubi ona vlastitu pojedinačnu svijest i postaje s v e. Ona je pomogla u i s p u n j e n j u što ga je doživio ocean. Prema tome, kraja nema? Lijepo je o tome zborio pjesnik, govoreći o slapu: „I moja kaplja pomaže ga tkati.“