Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

Prijatelji mog djeteta

Kako se trebamo ponašati u takvim situacijama?? Kao svaka dobra (naivna) mama, koja bi učinila sve za svoje malo, nemoćno djetešce, pokušat ćemo mu ugoditi na sve načine ne znajući da to nije dobro niti za dijete niti za nas same, ali kada nas onako pogleda svojim sitnim okicama… Kod ovakvih situacija svima nam je jasno da trebamo imati neke granice, da se odgoj treba svesti na neku razinu ravnoteže, odnosno ne trebamo djelovati premisivno, a još manje agresivno.

Vratimo se na početak i razmislimo kako se odrasli odnose prema našem djetetu? Prijatelji, poznanici, pa čak i nepoznate osobe. Česta je situacija kada se umjesto djetetu obraćaju roditeljima. Ponekad je to zbog toga što misle da djeca ne znaju sama odlučiti, da se srame pa čak i da narušavaju roditeljski autoritet. Razmišljajući o tome zašto jednostavno ne pitaju dijete, nego traže roditelja kao posrednika, došla sam do zaključka koliko je zapravo ta „loša“ komunikacija raširena ili bolje rečeno ukorijenjena u naše društvo.

Zamislite sebe pokraj slijepe osobe. Kako ćete reagirati kada slijepu osobu trebate uputiti negdje ili joj nešto dodati? Također, kako ćete se ponašati u komunikaciji s nagluhom osobom? Možda je najbolji primjer odnos prema starijim osobama za koje se često smatra da ne razumiju većinu današnjih odnosa, za koje se smatra da su načelno u tradiciji.

Zašto ljudi viču kada razgovaraju s nagluhom osobom? Vjerojatno misle da ih ne čuje pa trebaju biti glasniji. Zar ne bi bilo bolje da osiguramo da nas nagluha osoba gleda, da smanjimo moguću pozadinsku buku (npr. kako možemo očekivati da će nas čuti ako je u pozadini prisutan zvuk TV-a ?), da budemo okrenuti prema toj osobi kako bi nedostatak sluha mogla nadoknaditi vizualnim podražajima.

Zašto smatramo da o nekim stvarima ne treba razgovarati sa starijim osobama, da to nije za njih, da one to ne mogu razumjeti? Po mom iskustvu, starije osobe su spremnije za komunikaciju, daju dobre savjete, spremne su učiti. Na kraju, starije osobe su izvor raznih iskustava, usudila bih se reći dragocjenog iskustva.

Smatramo li da ne postoji cjeloživotni razvoj?

Na kraju sam došla do zaključka da nije problem to što se odrasli ne obraćaju izravno djeci, već je problem u komunikaciji općenito. Ljudi smatraju da su druge skupine nesposobne za komunikaciju. Ne uvažavamo se dovoljno, ne priznajemo im pravo na njihov način komuniciranja, nismo spremni prilagoditi svoj način komunikacije drugima. To vrijedi za sve, za odnos prema djeci, starijima, slijepima, gluhima, nijemima… sve su to naša djeca. Zamislite da je riječ o vašem djeteu, kako biste htjeli da se drugi odnose prema njemu kada bi bio gluh, kada bi bio star i nemoćan. Biste li htjeli da netko urliče iz petnih žila ispred njega tvrdeći da se to tako treba jer ga ne čuje? Biste li htjeli da se, kada dođe u treću dob, kominikacija s njim svede na nekoliko rečenica ili biste htjeli da se uvažava njegovo mišljenje, da se poštuju njegove želje, da se osjeća vrijednim i poželjnim, a ne kao smetnja mlađim generacijama.

Mislim da je prijatelj mog djeteta onaj koji ga poštuje kao osobu, sa svim njegovim vrlinama i manama, prednostima i poteškoćama. To je svatko tko ga sluša kada govori, koji ga nastoji razumjeti, koji će ponoviti što je rekao kada ga ne čuje, koji će pitati dva puta da se uvjeri da je to ono što on treba, koji neće dva puta razmisliti kada mu zatreba pomoć. I zbog toga, on je i moj prijatelj.