Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

17.07. 2013.

Kristina Anđelka Đopar

Prva operna pjevačica solistica iz Bjelovarsko-bilogorske županije

Tweet

Kristina Anđelka Đopar, vokalna solistica, sopranistica dobro je poznata ljubiteljima opere i glazbene umjetnosti. Većina stanovnika Bjelovara ipak ne zna kakav talentirani glazbeni cvijet živi u njihovom susjedstvu. Usprkos činjenici da je uspjela ući u glavnu postavu HNK, Kristina Anđelka Đopar voli Bjelovar i zato mu se svaku večer vraća s radošću. Kaže da se ovdje odmori od vreve Zagreba te napuni baterije.

Što vas je potaklo da postanete operna pjevačica?

Od djetinjstva sam živjela za glazbu. Kao mala vidjela sam Verdijevu operu Traviata na televiziji. Imala sam pet ili šest godina i oduševila me scenografija, te glazba. Osjetila sam ljubav prema operi. Već tada sam hvatala mikrofon i pjevala karaoke. Sa sedam godina roditelji su me upisali u glazbenu školu, te sam razvijala taj talent. Upisala sam harmoniku, a profesorica Đerić me je upitala što ću biti kada odrastem. Rekla sam joj da ću biti operna pjevačica. Kada je čula da sam u tome uspjela, bila je ganuta jer se sjetila mojih početaka. Solo pjevanje upisala sam u Zagrebu, a nakon srednjeg obrazovanja 2004. godine upisujem glazbenu akademiju u Zagrebu koju završavam diplomom 2008. godine sa odličnim. Učila sam po nekoliko sati dnevno, a pjevanje je bilo obavezno po četiri sata na dan. Otprilike to ovako izgleda - operna gluma, pjevaj, opera, pjevaj. Sa profesorom pjevanja dva puta tjedno. Kasnije sam prešla kod Zdenke Žapčić Heski na umjetničko usavršavanje. Ona je bila stroga, ali pravedna. Završni koncert imala sam u Mimari i pamtim to kao prekrasno iskustvo. Osim pjevanja upisala sam i pedagoški smjer da mogu predavati jednom kad prestanem pjevati.

Kako biste opisala vaš radni dan operne pjevačice?

Ujutro otputujem u Zagreb. Kad stignem u HNK, počinjem zagrijavanjem tijela i glasa. Radim vježbe za glas, malo čučnjeva i sklekova jer se i tijelo, ošit, isto treba pripremiti za napore. Onda počinje rad sa korepetitorom. Ako je predstava, imamo režijske probe. Zapisujemo što treba popraviti. Tako po cijeli dan. Počnemo oko 10:30, a završimo oko 22:00 h. Svi traže od tebe da sve bude savršeno.

Koja vam je najdraža uloga koju ste izvodili do sada i zašto?

Uloga Đule iz Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta mi je najdraža jer sam se izvodeći taj lik osjećala upravo kao Đula. Dala sam toj ulozi prpošnost, mladost i sretna sam što sam mogla dati mladu Đulu. To je u Hrvatskoj najpoznatija i najprevođenija predstava poznata po svom završnom kolu. Dva puta sam pjevala Đulu, a doći na scenu na konju bio je najveći gušt. Za tu sam se ulogu posebno pripremala, naravno tu je i obuka jahanja. Taj mi je trenutak bio i najuzbudljiviji trenutak u životu.

Dolaze li Bjelovarci na operu?

Dolaze. Na svaki nastup u Zagrebu dođe 20 do 30 Bjelovaraca.

Kako pristupate novoj ulozi, te koji je vaš proces učenja novih uloga?

Počinjem čitanjem libreta da vidim što je pisac time htio reći, da se upoznam s likovima i radnjom i prevedem ako je na stranom jeziku da znam što pjevam. Zatim proučim notni tekst dok mi ne uđe u uho, kao na solfeggio u glazbenoj školi, a potom spajam tekst sa notama. Lakše mi je ulogu uvježbati ako ju što prije naučim napamet. Uloge koje se uče neko vrijeme ne zaborave se lako kao one koje se uče na brzinu. Često mi se dogodi da neku dionicu koju sam nekad u školi pjevala prepoznam i odmah zapjevam bez problema jer to izvlačiš od nekud iz sjećanja koje si pohranio. Moj poziv je stalno učenje novih uloga i pjesama. Najteže mi je na francuskom jer oni imaju specifičan izgovor. Ruski je ruski, to nije teško, a najviše volim talijanski repertoar, pogotovo Verdija. Govorim dobro njemački jer sam živjela godinama u Münchenu kojeg jako volim, ali govorim i engleski i talijanski. Kroz glazbu učim često ruski, francuski i češki. Mnogi režiseri ne žele naučiti neki drugi jezik pa glumci i pjevači moraju naučiti njihov ako žele surađivati.

Kako je izvoditi operu u Hrvatskoj? Kakva je publika?

Publika se razlikuje kao poznavaoci opere koji su skroz ozbiljni, zaljubljenici u operu koji gromoglasno plješću stalno, te laici koji ne znaju kad bi trebali pljeskati.

Što je sa hranom i izgledom? Trebate li poseban tretman?

Vremena su se promijenila i operna pjevačica mora odlično izgledati. Moram paziti na prehranu, stoga od mesa i mesnih prerađevina konzumiram samo piletinu. Često jedem tjesteninu, rižu, povrće i salate. Prije pjevanja ne jedem puno kako bih imala mjesta za zrak kojeg trebam puno da bih pjevala. Pijem hektolitre čaja, a ponekad popijem koju pivu. Tu su i kostimi koje nosim s obzirom na ulogu. Od narodnih nošnji u kojima opanci nekad malo žuljaju do odrpanih vesti i musavog lica. Trebaš biti sposoban odigrati bilo koju ulogu i pritom dobro izgledati.

Koju ulogu biste voljeli pjevati?

Violettu iz Verdijeve opere Traviata!

Kako biste sebe opisali glazbom?

Svakako glazbom iz Traviate. Pogotovo uvertira opisuje mene kao osobu.

Imate li emotivnu vezu? Uklapa li se neki partner u vaš gusti raspored?

Teško je naći nekoga tko te može pratiti. Ako imaš nekoga tko to ne razumije, teško mu je objasniti da se ja na sceni grlim i ljubim s drugima. Trenutno mi je karijera na prvom mjestu. Želim ići na audicije u stranim zemljama i vidjeli do kuda mogu doći. Karijera pjevačice ostvaruje se oko 35. godine života. Želim biti stalna članica HNK. Velika mi je želja bila pjevati u HNK i to mi se ostvarilo! Obitelj? Ako bude, bude. Pomirila sam se s tim da možda neće biti odmah ili uopće.

Za vrijeme studija tražili ste i dobili stipendiju Bjelovarsko-bilogorske županije?

Da, 2004. godine sam tražila i dobila stipendiju. Zapazio me je župan Damir Bajs i angažirao da pjevam u akciji ''Dajmo da čuju''. Od Grada Bjelovara znala sam dobiti dvoranu kad mi je trebalo, financirali su odlazak na seminar, a ja bih zauzvrat pjevala na događajima koje je organizirao Grad.

Zašto ne živite u Zagrebu, nego stalno putujete?

Volim Bjelovar. Ovdje imam svoju prirodu u kojoj uživam i ovdje dišem punim plućima!

Kristina Anđelka Đopar, sopranistica, operna pjevačica iz Rovišća kraj Bjelovara zvijezda je klasične glazbe u usponu. Svoj mladi san pretvorila je u stvarnost, živi svoje želje i svoju viziju. Voli Bjelovar, život u njemu i ne žali truda koji ulaže u svoj napredak u karijeri.

09.06. 2012.

DUET BLANK: „Spremamo koncert kakav Bjelovar još nije vidio!“

Tweet

Da je to zaista tako, svjedoči i nedavno potpisan ugovor s izdavačkom kućom Croatia Records koja je odlučno stala iza ovih dvoje glazbenika očito prepoznavši kvalitetu i svježinu izričaja u njihovoj glazbi. Nama i više nego dovoljan povod za razgovor s Alenom Bigačem, idejnim začetnikom i autorom svih BLANK-ovih pjesama i Adrianom Božić, pjevačicom.

B: Prvi album „Dodir sna“ ste izdali prije četiri godine. Tada ste najavljivali da je to tek početak. Neko vrijeme vas nije bilo i sada se vraćate u velikom stilu. Kako je bilo na promociji nove pjesme i spota za pjesmu koja najavljuje vaš drugi album?

Alen: - Pa da, zapravo se vraćamo u većem stilu nego što smo tada mislili da je moguće. Nakon kraće pauze u medijima i bjelovarskom javnom životu, izlazimo s novom pjesmom, a sudeći po promociji u Zagrebu, publika nas odlično prihvaća i nisu nas zaboravili. Drago mi je da sam na promociji oko čije organizacije nam je pomogao Dražen Koroš, vlasnik bara 45, inače Bjelovarčanin s kojim sam se nekad družio u Londonu, sreo drage prijatelje glazbenike i ljubitelje glazbe koje nisam dugo vidio. Atmosfera je bila odlična i svi su se divili mojoj glazbi i Adrianinom glasu i stasu – bolji provod ne možeš poželjeti! (smijeh!)

Adriana: Promocija je zapravo za nas bila proslava potpisivanja ugovora s Croatia Recordsom, najboljom izdavačkom kućom u Hrvatskoj, a i šire. To je, na neki način bio naš cilj kojeg smo ostvarili, prešli smo jednu veliku stepenicu u karijeri. Pred nama su sad novi izazovi i zadaci kojima se veselimo i vjerujemo da ćemo uz podršku divnih ljudi u novoj izdavačkoj kući s kojima počinjemo surađivati uskoro početi uživati u plodovima dugogodišnjeg rada i truda.

BLANK i Goran Grgić na zagrebačkoj promociji singlea Pitam se


BLANK i Jerko Marić na zagrebačkoj promociji singlea Pitam se

B: Pjesma „Pitam se“ je nešto stilski drugačija od onih na prvom albumu. Je li to utjecaj novih glazbenika suradnika ili svojevrstan zaokret?

Adriana: -To je samo i isključivo moj snažni utjecaj i zanovijetanje! (smijeh!) Šalim se naravno!

Alen: - Meni je to baš zanimljivo postavljeno pitanje jer zapravo na ovoj pjesmi, kao i na ostalima koje će se naći na novom albumu više radim samostalno pa je utoliko to još više moja glazba, moj izričaj kojeg vokalom upotpunjava Adriana, kojoj sam potpuno prepustio pjevački dio. Ne trebam objašnjavati zašto. Radi se o tome da sam u međuvremenu izgradio i opremio tonski studio u Bjelovaru pa sam radim, uz glazbu i stihove, i aranžmane za svoje pjesme i surađujem s vrhunskim instrumentalistima koji su po glazbenom afinitetu vrlo slični meni i što je jako važno, sviđa im se to što radim. Ovog puta je to Rastko Gligorović na klaviru (inače poznati bjelovarski stomatolog). Na pjesmi s kojom smo prošle godine nastupali na Zadarfestu klarinet je odsvirao Zlatko Subotičanec, opet poznati Bjelovarac, profesor u glazbenoj školi. Na ovogodišnji Zadarfest idemo s jednom predivnom pjesmom na kojoj gitare svira mladi Bjelovarac Marko Damjanović, a harmoniku dragi prijatelj iz Virovitice Krunoslav Rohtek. Uglavnom, radi se o stilu koji dolazi iz duše i srca, iz iskrenih emocija i neopterećenosti stilom. Mislim da je to prepznala Croatia Records, a meni je još draže da to prepoznaje publika.

B: Znači, možemo očekivati album stopostotne bjelovarske glazbe?

Alen: - Baš tako! Uostalom, divni ljudi žive u našem gradu, kvalitetni glazbenici i vrhunski profesionalci za koje se manje ili više zna, a koji uz sve to rado žele biti dio naše BLANK priče. Već dugo, kao i mnogi drugi živimo na relaciji Bjelovar – Zagreb jer je to neizbježno, ali gdje god da odemo, mi smo bjelovarski proizvod i to ćemo ostati kamo god nas rijeka života odnese. A ljude s kojima surađujem biram po samo jednom kriteriju. Moraju biti glazbeno čisti. To znači da njihov glazbeni izričaj nije pod utjecajem „tuđih“ izričaja, da ne reproduciraju ono što smo već milijun puta čuli. Važno je da osjećaju glazbu koju radim, dožive je na svoj način i potpuno slobodno (bez mog utjecaja) utkaju sebe svojim instrumentom. To je nešto što se ne postiže baš lako i ne može se platiti novcem, zato se još jednom javno zahvaljujem svim spomenutim glazbenicima jer je njihov doprinos neprocjenjiv!

BLANK i Viktor Ključarić na bjelovarskoj promociji albuma Dodir sna

B: Ono što i kritika i publika kod vas mnogo hvali je vaš autorski rad. Često možemo čuti kako su baš tekstovi ti koji su predivni i poetični, a opet i glazba koja je drugačija i ne podsjeća ni na što. Gdje pronalazite inspiraciju i kako uopće nastaju sve vaše pjesme?

Alen: - To je nešto najljepše što umjetnik može čuti i to me tjera da radim dalje i više. Tu crpim motivaciju za stvaranje, a inspiracija je kod mene nešto u što ne mogu točno uprti prstom i reći, npr. insprira me situacija oko mene ili ljudi, događaji, ljubavi... Ne. Moja inspiracija je u meni, ja sam svoja inspiracija. Možda će ovo zvučati prepotentno, ali teško je opisati riječima to kako sam doživljavam svoju umjetnost, tj. mogućnost umjetničkog izražavanja. Smatram se blagoslovljenim da mogu u životu raditi ono što osjećam da trebam i da naprosto moram. U tom smislu su pjesme koje pišem dio mene, cijelo vrijeme su tu, ja ih uvijek čujem u svojoj glavi i prije nego što nastanu u tim oblicima u kojim ih vi sada možete slušati, one su ja. Tek uz pomoć gitare, komada papira i olovke svoje melodije i stihove puštam iz sebe i darujem ih svima koji ih žele. Može se reći da sa svakom pjesmom dajem i dio sebe, a ta mogućnost me čini neizmjerno sretnim jer da bi mogao primati, moraš davati.

B: U tom kontekstu onda ne biste mogli izdvojiti najdražu pjesmu ili...?

Adriana: - Kako da ne?! Pa uvijek postoji najdraža pjesma! Uvijek postoji ono nešto zbog čega u srcu osjećate neku pjesmu jače. Zapravo ću vam sad otkriti tajnu. Najdraža pjesma nam je uvijek ona koju trenutno radimo jer smo u njoj sto posto i strast koju osjećate tijekom tog kreativnog procesa nastajanja nekog djela možda je baš to nešto zbog čega je baš ta ona najdraža! A opet s druge strane, na koncertima vam je najdraža ona koju publika najbolje primi i pjeva s vama. To je kao nagrada kojoj se radujete. Još nemamo problem da nam je pjesma dosadila zbog pretjeranog izvođenja, a neke zaista izvodimo skoro svakodnevno.


B: Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni danas? Možete li usporediti Hrvatsku i svijet i gdje vidite sebe u svemu tome?

Alen: - Da sad kažem da moje mišljenje nije visoko, to bi bilo opet prepotentno, ali i nepravedno. Zapravo i ne razmišljam puno o tome. Ja sam od onih koji slušaju što im se svidi, znam što volim i ne može mi se ništa nametnuti. Veseli me da se svjetska glazbena scena mijenja i to po meni u dobrom pravcu jer očito su veliki producenti i tvorci velikih zvijeda koji obitvaju po Americi shvatili da bez obzira koliko marketing bio bitan, najbolja zarada leži ipak u ljudima koji su dobili dar, koji imaju nešto za reći i koji su poslani na ovaj svijet da nam to prenesu. Ljudi to očito dobro prihvaćaju jer to osjećaju, čak i kad toga nisu svjesni. Primjerice, pojava Adele i sličnih velikih umjetnika poput Francuskinje Zaz tu u Europi. To su cure koje bez puno reklame dolaze do srca publike odmah, na prvo slušanje! One imaju ono nešto! A to nešto je da su iskrene umjetnice, a ne marketinški proizvodi. Obzirom da sam bio na zagrebačkom koncertu Zaz, mogu potvrditi da apsolutno razumijem što je to što publika želi. Cura stane na pozornicu i daje sebe kroz pjesme koje pjeva. Nema tu puno mudrosti i filozofije. To je istina koja nam je u ovo ludo i nesigurno vrijeme svima potrebnija nego ikad. Osjetiti istinsku ljubav, radost života. Ono što mnogi već znaju, a ja ovdje moram istaknuti je da je Adriana pjevačica takve životne i glazbene energije i zbog toga se veselim danu kad ćemo mi stati na pozornicu u punom Domu sportova!

B: Kako je započela vaša suradnja?

Adriana: - Mi smo oboje i prije BLANK-a bili u glazbi na različite načine. Od glazbene škole, dječjih nastupa, srednjoškolskih bendovskih faza... Tu fazu je Alen čak produžio i stigao i do Londona gdje je skupio vrijedna iskustva i stekao prijateljstva. Kad se nakon svega toga ponovno odlučio vratiti glazbi, snimio je demo verzije nekoliko svojih pjesama i tražio pjevačicu koja bi mu pjevala prateće vokale. Pokušao je s nekoliko njih, koje zbog pristojnosti nećemo imenovati, ali to nije išlo. Ma one su zapravo radile za mene pa im na tome hvala! Već je pregovarao s producentom i izdavačima kad nas je slučajno zajednički prijatelj upoznao u gradu. Drugi dan sam došla na probu, činilo mi se da je Alen zadovoljan mojim pjevanjem, meni su se jako svidjele njegove pjesme i preuzela sam mu projekt! (smijeh!) Naravno šalim se. Nisam odmah! Čekala sam da mu drugi kažu da je to najbolje za sve nas. Negdje tijekom snimanja svi su shvatili da je bolje da ja više pjevam pa smo njegov kantautorski projekt pretvorili u duet, a tijekom godina kasnije uspjela sam ga uvjeriti da trebam pjevati samo ja. Nekad sam bila umišljena, a sada znam da sam savršena! (smijeh!)


B: Koji su vaši hobiji?

Adriana: - Kazalište, kino, koncerti, ples, bicikliranje i kuhanje za prijatelje.

Adriana i Ištvan Varga na snimanju spota Još uvijek volim te

B: Osim glazbe koju radite za BLANK i za svoje albume, radite i za kazalište. To je ipak rad po narudžbi s nekim zadanim parametrima. Je li vam to ograničavajuće i teže?

Alen: U biti ne. Dapače, to me zaista opušta. Imam odličnu suradnju s Bjelovarskim kazalištem i Majom Fabičević s kojom se razumijem savršeno i već komuniciramo bez riječi. Dobijem scenarij i uputu koji će lik na kojem mjestu pjevati song. Imam potpunu kreativnu slobodu no trudim se pogoditi afinetet glumca koji će pjevati song jer radi se ipak o amaterima i još k tome djeci. Veseli me što sam do sada uspio uvijek pogoditi stil koji djeca rado pjevaju i što se među kazalištarcima, a koliko čujem i među publikom, moji songovi rado pjevaju i izvan predstava. To mi je najveća radost i nije mi nimalo teško.

B: Zaista puno radite u Bjelovaru i s Bjelovarcima, a gotovo nikad nismo imali prilike čuti vas i vidjeti u živo u gradu? Imate li u planu kakav koncert za sugrađane?

Adriana: - Drage volje. Ni jedan poziv iz Bjelovara nije do sada bio odbijen s naše strane. Nažalost, nemamo baš prilike predstaviti se našoj publici obzirom da iz nekog razloga oni koji odabiru i odlučuju nikako ne odabiru nas, čak ni kad se organiziraju večeri tzv. bjelovarskih glazbenika na kojima nastupaju glazbenici iz okolnih podravskih gradova. Da se ne shvati pogrešno, nemamo ništa protiv ni jednog glazbenika odakle god bio, ali zaista rastužuje činjenica da u više od pet godina postojanja BLANK nije nastupao ni na jednoj Terezijani, ni na jednom Božićnom gala koncertu, ni na jednom BOK-u niti na jednoj drugoj manifestaciji ili događaju u gradu. Da stvar bude tužnija, sami smo nudili da nastupimo i bez honorara samo kako bismo se predstavili sugrađanima i doprinijeli svom gradu kojeg volimo. Zanimljivo je da ti honorari uopće nisu mali, a izdvajaju se iz gradskog proračuna za tzv. zvijezde koje redovito podbacuju kvalitetom i postaje upitno zašto uopće taj koncept opstaje jer publika se ipak ne može prevariti. Do danas nema ni traga ni glasa odgovornima na naše ponude tako da osim promotivnih nastupa u ovom trenutku ne možemo obećati ništa. Ipak, kao i uvijek mi pronađemo svoj put pa se možemo pohvaliti da smo prošlog tjedna gostovali u emisiji Mate ĆURIća na BBR-u gdje je pjesma „Pitam se“ uvrštena na domaću top ljestvicu zahvaljujući glasovima sugrađana. U emisiji smo i zapjevali uz gitaru, a reakcije su bile neočekivano dobre. Također, nastupali smo i na ovogodišnjem LOREKO-u u sklopu kojeg se predstavila mreža udruga pod vodstvom Snježane Pašalić i Stjepana Kosa. Oni su pokrenuli jedan hvale vrijedan projekt osnivanja zaklade za palijativnu skrb kojeg svim srcem podupiremo i nastavit ćemo podržavati sve takve inicijative civilnih udruga uvijek kad to bude potrebno. Ne smijem zaboraviti i dobru surdanju s ravnateljem knjižnice Marinkom Iličićem, koji nas je zaista podržao i promovirao kad to nitko u gradu nije, a i već spomenuta suradnja s kazalištem je temeljena na međusobnom podržavanju. No nada umire posljednja pa nismo prestali vjerovati da ćemo imati koncert u Bjelovaru. A kad za njega dođe vrijeme, to će biti koncert kakav Bjelovar nije vidio!

BLANK božićni koncert 2009. na Trgu bana Jelačića

B: Planovi za budućnost?

Alen: - Plan je zajedno s timom koji smo okupili u Croatia Recordsu što više promovirati novi single, nastupati i predstavljati se. Čekaju nas ugovorena gostovanja na televizijama i radio postajama. Spremamo se i za Zadarfest za koji osmišljavamo interesantan scenski nastup. Nove pjesme nastaju pa treba raditi i na njima. Na pomolu je suradnja s jednim etabliranim i uglednim glazbenim imenom koje još ne smijemo otkriti, a tome se jako radujemo. Ljeto dolazi, a za glazbenike to znači puno posla tako da ćemo svakako spajati ugodno s korisnim i naravno raditi na spomenutom spektakularnom koncertu za sugrađane!

19.01. 2012.

Fredi Pali, načelnik Općine Velika Pisanica

Tweet

Sve ove vrijednosti i puno više od toga posjeduje jedna od osamnaest općina Bjelovarsko-bilogorske županije, a riječ je o Velikoj Pisanici, koja i unatoč gospodarskoj krizi, nastavlja sa započetim projektima. O kojima je projektima riječ i što se sve planira u 2012. godini, načelnik Općine Fredi Pali je rekao:

17.01. 2012.

Intervju sa Zvonimirom Karakašom, direktorom SRC „Kukavica“

Tweet

Kako je prošla 2011. godina za Sportsko-rekreacijski centar Bjelovarsko-bilogorske županije u Kukavici, što su sve radili i jesu li zadovoljni sa cjelokupnim poslovanjem? Više o tome kazao je Zvonimir Karakaš, direktor Sportsko-rekreacijskog centra Kukavica:

10.07. 2011.

Marino Frost - Jimi Hendrix iz Bjelovara

Tweet

B Počeo si svirati s bivšim bandom Jimi Hendrixa koji se zvao „THE SQUIRES“?! Zvuči kao SF roman. Kako je to krenulo?

- Prije svega pozdravljam sve iz Bjelovara i okolice! Drago mi je da i na ovaj način mogu komunicirati sa vama! Što se tiče banda „The Squires“, to je bio prvi band Jimi Hendrixa iz New Yorka. Jimi je svirao sa njima oko godinu i pol prije nego se preselio iz New Yorka u London. Tamo je postao zvijezda, da bi se potom kao takav vratio nazad u SAD-e. „The Squires“ su svirali u New Yorku i okolici po klubovima; uglavnom rock, blues i pomalo Motown... Svirali su uglavnom tuđe pjesme, a imali su i nekolicinu svojih vlastitih. Početkom 1966., kad se Jimi preselio u London, band se raspao i nikad više nisu svirali zajedno u ovih 45 godina - sve do sada. Jimi je bio ravnopravan član banda, kao i ostali u bandu. On je svirao gitaru i pjevao, a osim njega u bandu su bili i Curtis Knight (koji je bio pjevač i vođa banda), Ace Hall (bas gitara) i Ditto Edwards (bubnjevi). Jimi i Curtis su umrli, a Ace (74) i Ditto (79) su još uvijek živi, zdravi i veseli.

Što se suradnje sa mnom tiče, sve je krenulo spontano i vremenom su stvari samo išle svojim logičkim tokom. Ace je odprije bio moj prijetelj. Odjednom je dobio od nekih muzičara 14 pjesama koje su Jimi i band svirali u jednom baru u New Jerseyu 26. prosinca 1965. Netko je to snimio na magnetofon, a oni za to nisu niti znali sve te godine. Ace je došao kod mene u moj studio za snimanje, objasnio mi o čemu se radi i pitao me da li bih ja taj materijal htio premixati i izmasterirati. Ja sam to, naravno, s užitkom prihvatio. I sad najednom – evo ti 14 neobjavljenih pjesama koje pjeva i svira Hendrix sa svojim New Yorškim bandom! Wou! Čisto zlato, unikatni unikat!

Kad smo završili s mixanjem i masteriranjem, dogovorili smo se da pozovemo u studio bubnjara Ditta da i on to čuje. On je bio, isto kao i Ace, ugodno iznenađen postojanjem snimki, kao i finalnom kvalitetom zvuka koji smo napravili. Nakon preslušavanja snimki, njih dvojica su predložili da malo sviramo zajedno, tj. da napravimo jam session. Ja ionako u mom studiju uvijek imam sve instrumente za band već spojene i spremne za napad. Ace je još od prije znao moje pjevačke i sviračke kvalitete, pogotovo kad je solo gitara u pitanju. Često bi me hvalio pred drugima, čak i u TV intervjuima. Između ostalog, govorio bi da sam ja Jimi Hendrix današnjice te da je Jimi danas živ - on bi radio slične stvari koje radim i ja. Imao bi sličnu muzičku produkciju, koristio bi slične zvukove i efekte kao i ja... Išao bi u komplimentima do te mjere da je Hendrixa usporedio sa mnom, a ne mene s njim, itd. Neke klipove iz njegovih TV izjava možete vidjeti na YouTubeu (samo ukucate Ace Hall ili Marino Frost), kao i na mom web siteu www.marinofrost.com.



Slično je Ace o meni govorio i Dittu, prije nego što smo svirali zajedno u mom studiju. Odmah po završetku tog sessiona, njih dvojica su me počeli „sapunati“ da sviram i pjevam s njima umjesto Jimija u obnovljenoj verziji banda ili, što bi mi to ovdje zvali – reunion verziji! Premda sam ja strahovito zauzet sa svojim multimedijalnim projektom „Mission of Love“, ipak sam to prihvatio zbog ultra unikatnosti cijele te situacije! Hendrix je za gitaru kao Isus za kršćanstvo, a ova dvojica su njegovi apostoli. Uz to, svi ostali koji su svirali s Hendrixom nakon 1966. su umrli, izuzev basista Billy Coxa. Tako nešto je svjetski unikat, gdje se Hedrixov bivši band okupi prvi put poslije 45 godina i onda još zovu mene da sviram i pjevam s njima umjesto Jimija. Tako nešto je san skoro svakog gitariste. Eh, pa sad neka ja to još i odbijem!? Pa kako? hahahaha... i tako je onda počeo rat na našem otoku!

B Kakvi su „momci“? Jesu li prezahtjevni perfekcionisti ili jednostavni starčeki željni sviranja?

- Još uvijek drmaju bez srama i ne boje se vuka! Za svoje godine su u zapanjujuće dobroj kondiciji. Ja nikad nemam osjećaj da oni nisu moja generacija. To su ljudi koji su proveli cijeli život u rock & rollu, skroz su vibrantni, simpatični i komunikatnivni sa svim generacijama. Na taj način ih i svi oko njih prihvaćaju i doživljavaju - prijateljski, ležerno i nerezervirano. Ja ih doživljavam kao ono što oni meni i jesu – prijatelji! Ja se s njima često osjećam kao onaj dečko u filmu „Crossroads“, koji je putovao i svirao s onim starim crncem koji je svirao usnu harmoniku s Robert Johnsonom....hahaha...



Što se perfekcionizma tiče, tu su oni u „smrtnom strahu“ od mene, a ne obratno...hahahaha

Pogledajte samo video klipove gdje pričaju o tome... Inače, oni sviraju po feelingu cijeli život i uvijek su zadovoljni i veseli, šta god da ispadne na kraju utakmice!



B Koji su planovi u tom projektu? Gdje se može kupiti CD ili DVD?

- Planovi za uživo nastupe su uvijek aktualni. Dobili smo i ponude za nastupe, osim Amerike i za Aziju. Pregovori su u tijeku. Što se tiče CD-a koji su oni snimili sa Jimijem '65., a ja ga mixao, zbog raznih sudskih problema taj CD nikada dosada nije legalno objavljen u SAD-u. Isto tako, kako stvari stoje, neće biti niti objavljen još dugo vremena. Tu su tri strane u pitanju. Hendrixova obitelj, koja ima ekskluzivno pravo na sve što je vezano uz Hendrixovo ime, zatim Ed Chalpin, tip koji je pod sumljivim okolnostima potpisao ugovor s Jimijem za (doslovce) $1 za tri godine Jimijevog rada s njim. Chalpin je potom snimio Jimija kad je svirao sa „The Squires“, tako da on ima pravo na snimku. Tu je i naša strana, tj. band. Oni nisu potpisali ni sa kim ništa. Hendrixova strana je tužila Chalpina puno puta za razne stvari, a sad nijedna strana neće niti čuti za drugu. Ja sam ih pokušao „pomiriti“, no nitko nije zainteresiran za suradnju. Nijedna strana pak ne može izdati legalno CD bez ugovora s drugom stranom. I jedni i drugi su puni novaca, a za fanove ih nije briga.

Nakon pregovora s obje strane, ja sam došao do kraja tunela pa za sada nema svjetla. Što se pak video snimki tiče, mi stalno nešto snimamo, što razne intervjue, što uživo svirke. Imali smo dva nastupa na TV gdje smo svirali uživo, imali smo na TV intervjue, često snimamo i naše nastupe u klubovima... Uz to, i kamermani iz naše ekipe stalno snimaju razne izjave pa možda od toga svega postane jednog dana i dobar dokumentarac. Ali, kao što sam već rekao, šta god je trenutno za javnu upotrebu, može se naći i na YouTube na već gore navedenoj adresi.

B Može malo o tebi. Rođen si i živio u Bjelovaru do početka 1989. kada si odlučio otisnuti se preko Velike Bare, u New York City. Koji su bili razlozi? Ovdje si bio zvijezda u usponu...

- Sve što sam tamo radio s muzikom prije nego sam otišao u Ameriku, a bilo je dosta toga, vezalo se samo uz iskustvo i što bolju pripremu za Ameriku. Još kao klinac sam planirao moj život u Americi, do te mjere da su većina mojih vršnjaka koji su išli sa mnom još u osnovnu školu znali „kud vode svi moji putevi“ i šta ja to spremam. Štos je da i dan danas mnogi od njih prepričavaju razne anegdote u vezi toga.

Imao sam jasan cilj, a u skladu s tim ciljem, morao sam se pripremiti što bolje. Počeo sam s 11 godina na bubnjevima, a kasnije prešao na solo gitaru koja je i do danas ostala moj „prvi“ instrument. Kasnije sam naučio svirati bas gitaru i mnoge žičane instrumente, razne udaraljke pa ponešto i klavijature. Usavršavao sam pjevanje, komponirao, pisao tekstove pjesama, aranžirao i osmišljavao stilski moje vlastite pjesme. Da bih snimao svoje pjesme, a pritom ne ovisio o bilo kome, shvatio sam da mi nema druge nego da naučim i snimanje. Tako sam ušao u studijsko snimanje pa je s tim u paketu došlo i tehničko znanje i muzička produkcija. Naučio sam tehničku stranu, a i producirati. Produkcija je velika stvar, to je umjetnost za sebe!



Svirao sam sa svima; od najlošijih amatera, do vrhunskih profesionalaca. Svirao sam sve vrste muzike, od najgorih do najelitnijih mjesta. Svirao sam besplatno i za vrhunske novce. Napravio sam u roditeljskoj kući i svoj mali studio za snimanje. Sve sam to radio samo da bih bio što spremniji kad dođe vrijeme za odlazak u Ameriku. Sve u svemu, u Hrvatskoj me niti najveća muzička karijera nikad nije zanimala, moje je kormilo od malena bilo okrenuto prema Americi...

B Što si ispočetka radio i kako si živio u Americi? Jesi li mislio da se ostvaruje tvoj „američki san“ ili je bilo trenutaka kad si pomislio na povratak? Je li ti nedostajala obitelj, prijatelji, homeland?

- O svemu tome bi se mogla napisati jako dobra i zanimljiva knjiga, a nadam se da će jednog dana doći i do toga! hahahaha...

Kao i u mojim drugim stvarima, meni je igra počela drugačije od drugih standardnih priča, a počela je odmah i na prvu loptu. Još po dolasku na aerodrom u New York ponuđena mi je opcija da idem s prijateljem autom do Floride i to još iste noći. Pristao sam na to i već par sati kasnije zajedno smo vozili do Hollywooda. Od NY do tamo ima 25 sati efektivne vožnje. Nakon puta avionom od Europe do Amerike, samo mi je još trebalo da vozim i auto 25 sati. No, hej, kad je fešta, nek se svi veselimo! Tako da sam ja doslovce već prvog dana proputovao skoro cijelu istočnu obalu Amerike, tj. prošao sam kroz 10 država. Kad sam stigao na Floridu, tek to je bio moj prvi pravi kontakt s Amerikom. Pošto su me kod kuće svi plašili s kriminalom i zloglasnim pričama iz filmova, očekivao sam neku strašnu frku na ulicama u toj Americi. A ono, ni 5 ni 6, nego 7! Raj na zemlji! Nisam mogao vjerovati. Nikad prije nisam vidio ljepši i čišći turistički gradić i da... bilo je baš kao u filmovima, ali onim najljepšim i najotmjenijim, sve suprotno od onoga šta su mi pričali! Prekrasni parkovi, trgovine, temperatura, plaže pune turista, bandovi sviraju... Dok sam bio kod kuće padao je snijeg, a kad sam stigao u New York bilo je prohladno proljeće i kiša. Najednom se nađem na Floridi, a ono – polovica ljeta! I to sve u dva dana. I tako - odmah akcija! Obišao sam sve gradove u okolini i sve interesantno što sam god mogao. Brzo sam se uklopio, stekao prijatelje i maksimalno se proveo u tih 14 dana.

Nakon toga sam se s prijateljima vratio u New Jersey (5 km od NY), gdje sam živio sljedećih pola godine. Po dolasku u Jersey, javio sam se nekim muzičarima čije sam telefonske brojeve dobio od raznih prijatelja. Preko toga sam odmah dobio svirke već prvi vikend; petak, subotu i nedelju. Na tim svirkama sam upoznao nove ljude, koji su me zvali da sviram s njima idući vikend. Tako sam odmah počeo sa živim svirkama, a gdje bih god svirao - upoznavao sam opet nove ljude koji su me pak zvali da sviram s njima. Uz to, jedan od prvih ljudi koje sam upoznao već na prvoj svirci postao je moj veliki prijatelj i fan. On je došao na ideju da nas dvojica zajedno napravimo studio za snimanje kod njega u kući. Zajedno smo kupili opremu za studio i tako je to krenulo. Ali, njegova kuća je bila sat i pol udaljena od grada New Yorka, pa je to bio veliki problem i za naša putovanja tamo, a i za klijente koji su trebali dolaziti kod nas. Interesantno je da sam si u svoj toj općoj gužvi, već nakon nekoliko tjedana boravka u NJ, sredio osnovne dokumente (što je jako teško dobiti), a stjecajem okolnosti već nakon 10-tak mjeseci u Americi imao sam 3 auta. Bio sam prezadovoljan postignutim i DA, bio sam na putu za „američki san“.

Pola godine kasnije našao sam drugog partnera u gradu New Yorku. S njim sam se gnjavio daljnjih 2 godine, a onda sam otvorio svoj vlasiti studio „Stardust“ početkom 1992. Do tada sam, uz muziku, imao i neke druge sitnije, kratke part-time posliće. Jedini duži part-time, koji sam držao prve 3 godine, bio je posao limo vozača. Prije Amerike nikad nisam ništa radio osim muzike, a jedino što sam znao raditi osim toga bila je vožnja auta. Tako sam prve 3 godine vozio limuzinu dok nisam radio s muzikom. No, već ubrzo nakon otvaranja svog vlastitog studija, bavio sam se isključivo muzikom. Vremenom sam dotjerivao studio i kupovao bolju opremu, radio sa sve kvalitetnijim muzičarima i pjevačima.

O povratku nazad nisam nikad razmišljao niti kao o opciji. Za mene je postojala samo varijanta za naprijed ka uspjehu, a „nazad“ za mene nikada nije bila opcija vrijedna niti razmatranja. Čim počneš čak i razmatrati opciju neuspjeha, znači da već tim činom ramišljaš o neuspjehu! Ne, to mene nije zanimalo i još uvijek me ne zanima!

Naravno da ti svi ljudi i krajevi koje voliš i nedostaju. Tako su nedostajali i još uvijek nedostaju i meni. No, za uspjeh ka željenim ciljevima postoje i određene žrtve. Ja sam bio OK s tim. Mnogi prijatelji i članovi obitelji bili su kod mene u posjeti, a ja idem tamo na odmor kad god mi se pruži šansa. Uvijek ciljam ljeto ako je ikako moguće, tako da zakačim i more. Naše more je fantastično i obožavam ga! Bio sam i na Karibima, Hawaima, Kaliforniji, Floridi i otocima, New Jersey i New York plažama... ali, Jadran je ipak nešto specijalno!

B Kako si doživio krvavi rasplet ex Juge?

- Ja sam otišao odande još dok je bio mir. Ljudi su već i tada bili nezadovoljni, odvijali su se razni javni mitinzi i protesti... Ipak, nitko nije pomišljao da će se već 3 godine nakon mog odlaska tamo događati onakvo zlo! Dok je počeo rat, zrakom je lebdjela tjeskoba i neizvjesnost svaki put kad bi zvao telefonom u Hrvatsku. Bilo je jako gadno zvati i pitati tko je opet poginuo od rodbine i prijatelja. I onda onaj napad u Bjelovaru... Kasnije sam dobio i video tape. Krajnje je bilo bizarno gledati nakon nedjeljnog ručka na filmu „rat u svome gradu“! Izgleda sve stvarno... nema glume! Ah, pa znaš sve zgrade i ulice pa i te kuće što gore... Ah, pa ovi sa silosa što su snimali se saginju da ne dobiju metak! I onda vidiš te granate kako lete i posljedice destrukcije... Ah, pa sve je to ludilo! Zašto ljudi jedni drugima ne daju pomoć i ljubav; pa čemu zlo, ubijanje i uništenje i ovog malo što smo imali? Znaš, to su uglavnom bile te frekvencije koje su mi prolazile sistemom u to vrijeme...

B S kim si od naših zvijezda surađivao?

- S jako puno njih ili, još preciznije, s većinom njih koji su dolazili u New York. Premda 99% mojih stvari radim s Amerikancima, do prije par godina sam često znao raditi i s bandovima i pjevačima s ex YU prostora, premda najviše iz Hrvatske. Pošto se ja jedini profesionalno bavim muzikom od svih naših u New Yorku i okolici, većina bandova, pjevača ili njihovih menađera je uglavnom dolazila kod mene za bilo koji tip profesionlne usluge kad je muzika u pitanju. Ja sviram više instrumenata ako im je potreban muzičar, a isto i pjevam. Posjedujem sve muzičke instrumente za regularni band, ozvučenje, umnožavanje CD-a, produciram, komponiram, pišem tekstove pjesama na oba jezika, radim kao ton majstor, itd. Ukratko, mogu im pomoći po svim pitanjima kad je u pitanju nastup u New Yorku. Radio sam sa svim tipovima muzike, od rocka, popa, narodnjaka, zabavnjaka, klasike, itd. Evo i nekih od poznatih imena s vaših prostora:

PRLJAVO KAZALIŠTE, ALEN VITASOVIĆ, PARNI VALJAK, OLIVER DRAGOJEVIĆ, ŽELJKO BEBEK, MAGAZIN, SENNA M (SENAD OD BOSNE), COLONIA, ZDRAVKO ČOLIĆ, CRVENA JABUKA, PLAVI ORKESTAR, ĐORĐE BALAŠEVIĆ, ALEN ISLAMOVIĆ, JOE MARAČIĆ-MAKI, MAJA LONČARIĆ, KEMAL MONTENO, ZABRANJENO PUŠENJE, VALENTINO, SERGIO PAVAT, SANDRA KULIER, ALEN SLAVICA, DRAŽEN ZEČIĆ, ATOMSKO SKLONIŠTE, MERSA MILJKOVIĆ, NATAŠA VLADETIĆ, MERLIN, DARKO DOMIJAN, TOŠE PROESKI, MOMČILO BAJAGIĆ-BAJAGA & INSTRUKTORI, KEMAL MALOVČIĆ, ŠERIF KONJEVIĆ, ŠAKO POLUMENTA, HANKA PALDUM, VESNA NEŽIĆ-RUŽIĆ, DRAŽEN ŽANKO, MERI CETINIĆ, DANIEL KOŠTA, NEDŽAD SALKOVIĆ, RIZO HAMIDOVIĆ, NEDELJKO BILKIĆ, BORA ĐORĐEVIĆ, KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC, PETAR GRAŠO, ZLATKO PEJAKOVIĆ, MARKO PERKOVIĆ-THOMPSON, BRUNO KRAJCAR, LIDIJA PERCAN, ŽELJKO JOKSIMOVIĆ, MARADONA, NOVICA NEGOVANOVIĆ, SEVERINA, IVO FABIJAN, MATE BULIĆ, MAGNOLIA, MIKI JEVREMOVIĆ, HARI MATA HARI, ĐUKA ČAIĆ, DALEKA OBALA, ĐANI MARŠAN, MARINA TOMAŠEVIĆ, GORAN KARAN, AERODROM, BEPO MATEŠIĆ, MLADEN GRDOVIĆ, INDEXI...

Eto, vidiš koliko ih ima, a to su samo neki s kojima sam radio da ih se odmah mogu sjetiti, a ima ih još i više... hahahaha

B Što misliš o glazbenoj sceni u Hrvatskoj? Pratiš li je uopće? Misliš li da bi netko od naših mogao uspjeti u SAD-u sudeći po kvaliteti glazbe, ili je možda problem u organizaciji i financijama? Možeš izdvojiti neki pozitivni primjer?

- Glazbenu scenu u HR slabo pratim, ali se ipak zanimam za nju koliko mi to okolnosti dozvoljavaju. Dugo vremena sam te događaje više pratio kroz ove ljude s gornjeg popisa koji su dolazili ovdje na turneje pa bi mi oni osobno pričali šta se događa tamo i s njima i ostalima. To je malo neobičan način praćenja događaja, ali tako jest... Mnogi od tih prije-spomenutih imena dolazili bi ovdje na turneju i tek onda bih ja po prvi put čuo za njih i kasnije u njihovom prisustvu otkrivao tko su oni, što to sviraju i pjevaju i o čemu se tu radi... hahaha

Šta mislim o HR sceni? Znaš, svi su oni meni negdje u dubini dragi, pošto sam i ja rođen i odrastao tamo... No, realnost je da je jako malo njih stvarno kvalitetno i unikatno za ovaj nivo ovdje. Druga je stvar kad to gledaš iz one perspektive, a drugačije je kad gledaš iz ove ovdje. Tamo je OK sve dok se narod veseli! Nema puno veze jel to ima neke umjetničke kvalitete ili poruke viših sfera... Ja sam jako kritičan i prema ovima ovdje, čak i najboljima, pogotovo kao producent u studiju, a kamoli prema onima tamo u HR. Evo ti jednog brzog primjera – pjevačica koja je meni pjevala prateće vokale na mom CD-u pjeva još od '96. s Mariah Carey na njenim albumima i u njenom bandu. Prije toga, dok je počela raditi sa mnom u studiju, odlazila je kući suznih očiju, koliko smo ozbiljno i kvalitetno radili. Naravno da je ona vrhunska pjevačica, ali bojala se da nije dovoljno dobra jer sam tražio od nje vrhunac. Hrabrio sam je i od nje tražio maksimum. Govorio sam joj da će jednom kad preskoči ogradu, moći pjevati s bilo kim. Tako je i bilo. Nedugo nakon toga, počela je raditi s Mariahom. Kasnije su je unajmljivali za snimanje Aretha Franklin, Diana Ross, Beyonce, Mary J Blige, itd.

Ovdje i zadnji amateri bolje sviraju i pjevaju nego u HR najbolji profesionalci. Ne znam nikog u HR tko bi iole imao šanse za bilo kakav uspjeh u Americi. Osim toga, nisu samo prsti ti koji sviraju. Neki od njih imaju i dobre „prste“, ali – problem je što nisu samo prsti u pitanju. U pitanju je i duša i sve ono što izlazi iz nje. Nadalje, problem većine muzičara koji dolaze iz drugih zemalja, a također i kod ovih naših, je pitanje mentaliteta. Naš čovjek čim dođe negdje, odmah druge cijeni po sebi, a ne sebe po okolini. Zato nijedan naš muzičar koji je došao ovdje iz HR nikad nije kliknuo ozbiljnije sa zapadom, a pogotovo ne s New Yorkom. Neki koji su i dolazili ovdje, brzo bi se izgubili i kasnije ili radili regularne poslove da bi preživjeli ili bi se vratili nazad kući. Što se studijskog rada tiče, sjećam se jedne zgode s Đani Maršanom u mom studiju. Kad je čuo pjesme s mog CD-a i moju produkciju, pitao me ozbiljno: „OK, Marino, daj mi sad objasni koja to sprava od svih ovih u tvom studiu pravi taj američki zvuk... Pa to je upravo ono kako svi naši bandovi pokušavaju zvučati, ali nijednom to nije uspjelo... Pa koja je to onda sprava?“ Ja sam se na to grohotom nasmijao i objasnio mu da nema te sprave koja to radi, nego je u pitanju SVE! Kompozicija, pjevanje, sviranje, tekstovi, produkcija i sve ostalo... Da, odgovor i formula za „američki zvuk“ je – SVE zajedno je važno! A to sve zajedno se bazira i na kvaliteti!

B Osim snimanja, radiš i produkciju, a i odsviraš što treba? Kako si odlučio biti multi-instrumentalist? Treba li za to imati 4 polovice mozga?

- Da, radim kao tonski snimatelj, a i producent u studiju. Već sam prije naveo koje sve instrumente sviram. Ako hoću, u studiju mogu odsvirati i otpjevati sve sam. U današnja vremena postoji tehnika snimanja kanal po kanal, tako da nasnimavanjem mogu odsvirati sve istrumente u pjesmi, a i otpjevati sve vokale, nakon što sam pjesmu iskomponirao, napisao tekst i izaranžirao je. Ali, rijetko baš sve radim sam, jer volim raditi i svirati s drugim muzičarima. Na taj način je puno zabavnije, dobiva se drugačija tekstura svirke, a i drugačija je vibra. Meni je interesantnije u pjesmi postići sudar različitih pozitivnih energija, nego imati jednu energiju, koliko god ona bila kvalitetna. To bi ti bilo kao da igraš šah sam sa sobom. Previše je sterilna energija, vibra, pristup i način razmišljanja... Kod mene ne igra ego faktor. Kod mene je važan finalni rezultat, pogotovo kad se postigne da „mast curi“ kad slušaš završenu pjesmu.

Za sve to ne treba imati 4 polovice mozga, ali treba imati talent i veliku kilometražu od iskustva, kreativnost i ljubav koja sve to proizvodi. Ljubav pak, kao najviši stadij pozitivne energije izlazi iz samog središta našeg spirita. Ako je spirit kvalitetan, onda proizvodi i zrači veću dozu ljubavi. Potom sve vremenom legne - i multiinstrumentalizam (ne trebaš se za to specijalno odlučivati, niti opredjeljivati) i pjevanje i komponiranje i aranžiranje, pisanje tekstova i sve ostalo... Sve je to niklo iz klice spirita, a ne iz mozga ili prstiju. Sve nematerijalno kao što je spiritulanost, umjetnost, filozofija, talent, intuicija... dolaze isključivo iz nematerijalnih, spiritualnih sfera. Samim tim, sve što izlazi iz tih grana inicijalno nije napadno i zlobno. Njihov krajnji pozitivan stadij je ljubav, a sve što se temelji na ljubavi ne može biti zlobno i štetno. Ja koristim ljubav kao pogonsko gorivo, a onda se često mnoge stvari koje radim doimaju kao čudo.

B Tvoj temelj i pokretačka snaga bio je blues. Je li tako i danas? Jesi li uvrstio neke nove glazbene vrijednosti u svoj rad?

- Oduvijek sam bio sklon energijama koje se temelje na profinjenosti spirita. A tako je i što se moje svirke tiče. Tu se uvijek prvenstveno nametao blues kao glazbena forma koja ima najmoćniji spiritualni feeling u odnosu na druge vrste glazbe. Samim tim, htio ja to ili ne, sve se to kod mene uvijek nešto na kraju svelo na taj „bluesy“ đir, ili bi se pak vrtilo nešto oko bluesa na jedan ili drugi način. Mnogi nisu niti svjesni činjenice da rock nije ništa drugo nego ubrzana, moćnija verzija bluesa. Ja sam kao klinac počeo s rockom, koji je uglavnom bio baziran na pentatonskim/molskim ljestvicama. Eh, a baš je to uporište bluesa! Kasnije sam svirao i šurovao sa svim mogućim vrstama glazbe, a svaka od njih je ostavila svoj trag i boju u mojoj sviračkoj, kompozitorskoj i aranžerskoj paleti. No, prednost kod mene još uvijek imaju stilovi s vrhunskim feelingom, kao što su, osim bluesa, i gospel, soul, a često i mađarska ciganija (oni su po meni odmah tu poslije američkih crnaca što se feelinga tiče) pa onda ima tu i ruskih molskih skala, itd. No, još jednom, moja glazba je mješavina raznih stilova koje sam svirao godinama. Ja u svoje kompozicije samo prirodno stilski stavljam šta određena pjesma traži. Ima tu uz ove prije navedene stilove i rocka, funka, jazza, psihodelije, popa, a ponekad i etničkih motiva s raznih strana svijeta...

B Izdao si i istoimeni album „Have Faith in Love“ 2009. godine uz koji ide i booklet s kompjuterskim grafikama našeg Bjelovarca Gorana Bešenskog, a svi su tekstovi također tvoji. Radio si ga na više mjesta u New Yorku, Bjelovaru i Zagrebu, i sa dosta glazbenika.

- Da, na albumu ima 15 pjesama koje su konceptualnog karaktera, što znači da su sve one na naki način tematski vezane. To je kao da ideš iz epizode u epizodu u serijskom filmu. Svaka epizoda je priča za sebe, ali sve one još uvijek imaju zajedničku priču. Tekstove pjesama prate digitalne grafike koje je kompjuterskom tehnikom naslikao Goran Bešenski. On je fantastično napravio taj dio kreacije i svi koji su vidjeli te slike su oduševljeni, a pogotovo kad ih još doživiš kao sliku tematike pjesme koju ocrtavaju. Booklet ima 36 stranica. To je najveći i najbogatiji CD booklet koji sam ikad vidio. Osim tekstova pjesama i grafika, tu je, uz razne informacije, i esej s kojim booklet počinje. Esej pod nazivom „Mission of Love“ (Misija Ljubavi) svojom pričom daje do znanja iza kakvih stavova i ideja stoji cijeli multimedijalni projekt „Mission of Love.“ Esej svoju priču vodi kroz tematiku svih 15 pjesama na albumu i jedina indikacija da je trenutno riječ o određenoj pjesmi sa CD-a je spoment naslov te pjesme u kontekstu priče.



Što se tiče svirača i pratećih vokala koji su osim mene učestvovali u snimanju CD-a, tu je garnitura mojih prijatelja koji su vrhunski svirači i vokali. Oni su svirali sa Stingom, Tinom Turner, Herbie Hancockom i ostalim vrhunskim jazzistima, Hendrixom... Prateće vokale mi pjevaju dvije žene što pjevaju sa Mariahom Carey. Snimale su i nastupale sa Beyoncee, Arethom Franklin, Dianom Ross, itd. Na šest pjesama, gdje su mi trebali masovni vokali imam i „Chapter 2“, vrhunski gospel zbor. Ja sam sve pjesme komponirao, napisao tekstove, aranžirao, snimio kao tonski majstor, producirao, otpjevao solo vokale i odsvirao sve gitare. U nekim pjesmama sviram bas, udaraljke, bubnjeve, klavijaure... U nekima sam odsvirao sve instrumente sâm. Produkcija je krajnje glamurozna, a mnogi je nazivaju „milijun dolara produkcija“.

Album sam kompletno snimio, smiksao i izmasterirao u svom studiju „Stardust“ u New Yorku. No, dok bih prijašnjih godina dolazio na duži odmor u Hrvatsku, znao sam tamo raditi demo snimke za moj CD. Na taj način sam nastojao spojiti „ugodno s korisnim“, tj. spojiti moj odmor s radom na pjesmama. Mnogi prijatelji u Hrvatskoj su mi za te potrebe davali svoj studio za snimanje i na tome sam im vječito zahvalan. To je najviše bilo u Zagrebu i Bjelovaru. U Zagrebu su to bili studio „Lisinski“, „Atea“ (Jadran Film) i „Nostradamus“. U Bjelovaru studio „J&D“. Za to mogu prvenstveno zahvaliti mojim dragim prijateljima Mladenu Škalecu, Senni M i Draženu Kocijanu – Kocki.

B Tvoja životna filozofija bazira se na načelima vječne istine, mudrosti i ljubavi. Možeš li je ukratko opisati? Šta je ustvari projekt „Mission of Love“? Imaš li i suradnike?

„Mission of Love“ je misija unaprijeđenja ljudskog života u spiritualnom i materijalnom obliku. Projekt se sastoji od tri nematerijalne sfere: spiritualnosti, filozofije i umjetnosti. Filozofsko-spiritualna strana nudi opsežno učenje „Timeless Wisdom“ (Bezvremena Mudrost), koje se zasniva na kolekciji principa pod nazivom „Principles of Eternal Truth“ (Principi Vječne Istine). Umjetnička strana projekta svojom atrakcijom u multiumjetničkim oblicima predstavlja ideje iza kojih projekt stoji.



Da bi postigao svoj cilj podizanja čovjeka na spiritualnoj i materijalnoj razini, „Mission of Love“ promovira dobrotu kao ključ za napredak morala i svijesti, a prvenstveno ljubav kao najviši stadij pozitivne energije.

Cijeli projekt se sastoji od raznih nivoa. Moj CD je prva stepenica u nizu. Prvo krene muzika, a onda ju slijede tekstovi pjesama sa svojim pričama i porukama. Zatim je tu prije spomenuti esej pa grafike. Iza toga slijede knjige, fotografije, videa i ostale umjetničke forme. U višim nivoima projekta je moja knjiga od 500 načela pod nazivom „Principles of Eternal Truth“. Principi su okosnica učenja „Timeless Wisdom“, za koje ću do kraja godine u svom studiju snimati audio knjigu. U toj audio verziji ići ću od principa do principa i eleborirati svakog od njih. Kasnije ću tu audio knjigu, uz pomoć mog tima, pretvoriti u pisanu knjigu i objaviti je.

U tom peridodu tražit ćemo investitore i pregovarati s njima, kako bi dobili financije potrebne za velike predstave. Bit će to kombinacija „rock koncerta“ i vrhunskog, multiumjetničkog, teatralnog predstavljanja ideja i učenja iza kojeg projekt stoji. Osim te vrste promoviranja, bit će tu i puno predstavljanja putem interneta, radija, televizije i ostalih medija.

Za sve to je potreban izvrstan team. „Mission of Love“ je, bilo direktno ili indirektno, pomoglo na razne načine jako puno ljudi. U kreaciji koja traje godinama, učestvovala je mala armija volontera. Srećom, ljudi su mi uvijek prilazili i nudili svoju pomoć i doprinos. Vrhunski team je baza uspjeha. Ja sam uvijek sretan kad sam okružen dobrim dušama. Onda je i energija pozitivna, a kvaliteta i uspjeh su zagarantirani. „Mission of Love“ ima u svom teamu puno dobrih duša!

B Razmišljaš li o seminarima i radionicama u Hrvatskoj, budući da si nastupao na više televizija u US? Zapravo, svaki mjesec daješ intervjue na te teme i vezano uz glazbu?

- Nisam razmišljao o Hrvatskoj kao mjestu gdje bi ovakve ideje mogle niknuti. Mislim da je Hrvatska uvijek sklona slijeđenju, radije nego vođenju. Jednostavno se ne snalazi u vodećoj ulozi, a pogotovo kad su u pitanju potpuno nove strukture, ideje i koncepti. Naši ljudi su uvijek radije spremni degradirati i ismijavati nešto što je van njihovih standardnih šablona. Pa uzmi samo za primjer Nikolu Teslu, koji je jedan od najvećih genija svih vremena. Bez njegovih izuma je teško i zamisliti ovaj svijet kakav znamo. A šta misliš da je Nikola ostao u Smiljanu i nije došao do New Yorka te da im je tamo objašnjavao kako će on izmisliti struju i gomilu fenomenalnih izuma i na taj način promjeniti svijet? Šta bi mu rekli? Znaš da bi ga proglasili da je lud, da je sanjar, da je nerealan, prepotentan, itd. Eh, a pošto je njegov rad došao IZVANA i to s naljepnicom „genija“, to je onda i prihvaćeno kao takvo. No, uz Teslu, mi smo imali i jako puno unikatnih i vrhunskih ljudi iz raznih grana. Bilo je tu ljudi iz znanosti, umjetnosti, sporta, itd. Nažalost, mnogi su bili tek prihvaćeni u Hrvatskoj kad su otišli izvan zemlje i potom uspjeli.

Ja sam imao u zadnjih godinu i pol na osam TV stanica preko 500 emitiranja mojih TV intervjua, što je u prosjeku jedno emitirnje po danu. Svaki taj interview je trajao pola sata ili puni sat. U njima pričam o spiritualnoj filozofiji, umjetnosti i unaprijeđenju života, uglavnom o svemu iza čega stoji „Mission of Love“. Eh, sad probaj zamisliti da sam ja nekad rekao nekome u Hrvatskoj da ću u New Yorku imati vrhunski studio za snimanje, da ću raditi s vrhunskim sviračima i pjevačima, da ću imati na američkim televizijama preko 500 intervjua gdje pričam o spiritualnoj filozofiji i umjetnosti, da ću svirati gitaru umjesto Jimi Hendrixa u njegovom originalnom bandu...??? Pa zamisli šta bi mi rekli? Za što bi me proglasili, čak i oni koji me vole, a kamoli oni drugi?

Ali, ipak, ja volim naše ljude! Naši ljudi imaju toplinu i dobrotu! DA, volio bih održati i seminare i predavanja i svirke tamo! Mislim da će i to jednom doći na red, ali za sada još nije sazrela situacija! Osim toga, bilo bi mi malo čudno držati seminar o tim temama i pričati na Hrvatskom... Onda bih još morao i razmišljati kako prevoditi te fraze i termine s Engleskog na Hrvatski... Pa to bi bila paljba od veselja! Hahahaha No, nadam se da će i to jednog dana doći na red!

B Marino, imaš li kakvu poruku za čitatelje Bjelovar info portala i slušatelje tvoje glazbe?

- Imam dva grada koja su mi najdraža na svijetu. To su Bjelovar i New York. Kombinacija je čudna, ali istinita! Hahahaha...

Ima puno mjesta po svijetu gdje sam prošao, ali samo su ta dva grada gdje se osjećam da sam „kod kuće“ i da tu pripadam. Kad god dođem u Bjelovar, uvijek mi se dogodi neki specijalni osjećaj topline i dragosti, povezane s ushićenjem. To može izaći samo iz osjećaja velike ljubavi! Tu su te kuće pokraj kojih sam toliko puta prolazio kao klinac, tu su ti dragi ljudi s kojima sam odrastao, obitelj, prijatelji...

Kad dođem u Bjelovar, često mi se mnogi žale i kukaju protiv grada, ali... Nije grad kriv za osobna nezadovoljstva. Neka se svatko bori i radi koliko može pa će doći i sreća i zadovoljstvo. Vjerujte mi – imate prekrasni dragi gradić!

Što se mojih radova tiče, za one koji žele vidjeti, čuti i saznati više – mogu otići na moj web site: www.marinofrost.com.
Za moj studio za snimanje web site je: www.starduststudio.com.
Moj e-mail je: .

B Kad se vidimo u Bjelovaru?

- Nisam bio u Hrvatskoj tri godine, ali zato planiram doći sredinom osmog mjeseca na mjesec dana! Tad se vidimo u Bjelovaru, a u međuvremenu - svima sve naj i KISS iz New Yorka!

I za kraj >>>Vjerujte mi da, koliko je život god ponekad težak, ljubav i dobro na kraju uvijek pobjeđuju!!!

07.03. 2011.

INTERVJU: Matija Dedić

Tweet

B Možeš reći nešto o svom Triju s kojim trenutno nastupaš. Kako je došlo do okupljanja?

Nakon snimljenog CD-a sa Ballardom i Grenadierom, poželio sam ići dalje, tj.snimiti po prvi puta CD u New Yorku. S obzirom da mi je predhodni CD otvorio vrata za suradnju istaknutih jazz glazbenika iz USA, uz pomoć Dragana Čačinovića moja ideja je realizirana. CD je na moju veliku sreću pronašao put do američke etikete tj. Origin records iz Seattlea. Po prvi put imam svoj CD za američko tj. svjetsko tržište...

B Koji su planovi? Turneja? Gdje se može kupiti CD/DVD?

Plan je napraviti promociju u USA. Za početak vrlo sam sretan da mogu napraviti 4 promotivna koncerta u Hrvatskoj te jedan u Sloveniji. CD se može kupiti jedino na stranicama predviđenim za kupovinu CD-a.
(Npr. na stranici Origin recordsa ili Amazonu, op.aut., recenziju albuma pročitajte ovdje)

B Koketirao si s pop-glazbom, što bi moglo ukazati na različite utjecaje na tvoj glazbeni izričaj. Tko je najviše utjecao na tebe, osim možda roditelja? Jesu li bili sretni kada si odabrao jazz kao glazbu kojom ćeš pokoriti svijet ?

Svijet sigurno neću pokoriti, iako sam vrlo ponosan na sve što sam postigao do sada na internacionalnom planu. Moj otac u početku nije baš bio najsretniji mojim izborom za razliku od majke, no danas se, što se mog oca tiče, situacija potpuno promijenila.

B Dobitnik si mnogih nagrada. Potiču li one kod tebe kreativnost u daljnjem radu?

Kad sam bio na početku nagrade su naravno bile poticajne za daljnji rad. Danas su nagrade spoznaja da istaknuti jazz muzičari iz Amerike žele samnom svirati i snimati...

B S Boilersima si pratio poznata jazz imena (Golson, Burrell, Haynes…). Samostalno si nastupao s puno velikih imena (Alvin Queen, Martin Drew, Tomi Emanuel, N.H.O. Pedersen i drugi). Kakav je doživljaj bio svirati s takvim veličinama? Kakvi su kao osobe? Tko te se najviše dojmio, odnosno s kim ti je bilo najljepše raditi?

Pretežno sam imao divna iskustva sa stranim zvjezdama, kako muzički, tako i ljudski. Za mene je najljepši trenutak do sada kućni session sa Ornette Colemanom u njegovom stanu u New Yorku.

B Radio si i s našim glazbenicima, s Tamarom Obrovac npr. Imam osjećaj da se pojavom nove generacije 90-tih počelo nešto kuhati i da sada imamo dosta etabliranih glazbenika, imamo dosta festivala, samo je problem što nemamo širu klupsku scenu u HR. Kakva je, po tvom mišljenju, naša jazz scena u odnosu na europsku?

Stanje hrvatskog jazza ostalo je nažalost isto kao i prije 10-tak godina. Tamara Obrovac, Elvis Stanić, Black coffe, Boilers, Zagreb jazz portrait... S obzirom na krajnje demotivirajuće stanje, pojavila su se tek neka rijetka imena poput Joa i Lele Kaplowitz, Elvisa Penave, Maje Savić, Tihomira Hojsaka...

B Ove nas je godine napustio naš velikan Boško Petrović. Kako je bilo raditi s njim? Svirati u njegovu klubu?

Ostali smo bez velikana. Od Boška sam učio o svemu. Kako pričati sa sponzorima, menadžerima itd. Moj početak bavljenja jazzom vezan je uz Boška. Omogućio mi je kad sam bio vrlo mlad svirati sa Queenom, Pedersonom, Drewom...

B Kako je biti sin poznatih roditelja? Pomaže li ili odmaže u onom čime se baviš? Da li ti je lakše i opuštenije raditi vani gdje još nisi toliko popularan kao ovdje?

Biti djete poznatih može biti i opterećenje, ali i preduvjet za lakše probijanje na scenu. Moji su roditelji, na sreću, ostavili krajnje pozitivan i umjetnicki i ljudski pečat na ovim prostorima te ne krijem da su mi pretežno vrata otvorena. Što nikakao ne znači da i dan danas ne vježbam 4-5 sati dnevno.

B U Bjelovaru ćeš biti po drugi put u kratko vrijeme. Imaš neku poruku za čitatelje arhiva.bjelovar.info portala?

Točnije, u Bjelovaru sam 3. put u kratkom razdoblju. Nakon koncerta s Vesnom Pisarović uslijedio je i nastup na humanitarnom koncertu gospodina Gredelja. Pozivam publiku da dođe u što većem broju jer rijetko se dešava da ovakvi muzičari, mislim pritom na Scoota i Archera, nastupaju po našoj zemlji, a da to nisu veliki jazz festivali.

25.02. 2011.

INTERVJU: Nebojša Buhin Nebo - jedan od najboljih gitarista u Hrvatskoj

Tweet

B Nebo, izašao ti je novi album "Six string diary". Kakve su reakcije? Na njemu si surađivao s Gregom Kochom. Kako je došlo do toga i koje su njegove reakcije na završni proizvod? Kakve su općenito reakcije na album?

Album je vani tek desetak dana, za prve reakcije je malo prerano. Još očekujem neku kritiku u novinama. Započeli smo s radio promocijom pa mislim da će ljudi u idućih par mjeseci znati bolje o čemu se radi. Do suradnje sa Kochom došlo je nakon što se saznalo da će nastupiti na 1. Zagreb blues festivalu. Poslao sam mu MP3 svog dema, pjesma mu se dopala i to je bilo to. Iskoristili smo priliku kada je bio ovdje da to i snimimo. Koch je izvanserijski gitarist, endorser Fendera, za njih radi workshopove diljem svijeta.

Album "Six String Diary ovdje možete kupiti ili .

B U tvojim se pjesmama osjete razni utjecaji? Tko je dakle izvršio odlučujući pritisak u odlučujućem momentu na tebe? Ili je bilo više njih kroz duži period? Koji glazbeni stil smatraš "svojim"?

Na kraju svega mislim da imam određeni stil sviranja koji je prepoznatljiv - naročito u kombinaciji s mojim pjesmama. Ne bih se svrstao u one koji imaju neki određeni zvuk gitare, više određeni stil sviranja. A utjecaji su razni - od E. Claptona, preko glazbe 80-tih... Uvijek sam volio neke jake osobnosti, koje i pjevaju i sviraju i skladaju, a manje one koji samo pjevaju nečije pjesme. Kako nisam guitar freak, u mom autu možete čuti Tom Waitsa, neki dobar rock, soul, blues, pop..., a nikada gitaristički instrumentalni CD. Od novijih izvođača volim Joe Bonamassu. Zapravo volim dobru pjesmu, a ona može doći sa sasvim neočekivanih strana - pop, tambura, zabavna, rock...

B Na albumu su tvoje autorske pjesme. Gdje i kako nalaziš inspiraciju?

Inspiracija je svakodnevica, stvari koje ti se dešavaju, koje bi volio da se dogode, one koje se ne ostvare, one zbog kojih ti je žao da su se dogodile... Obično prvo nastane neka melodija koja se onda razrađuje i neke pjesme nastanu brzo, a nekima treba neko vrijeme da sve sjedne na pravo mjesto.

B Autor si Porinom nagrađenog albuma "Guitar Language" iz 2008. Jesi li dobio kakve dobre ponude izdavača ili za suradnju s nekim na estradi nakon toga? Navodno je bilo dobrih reakcija izvana?

U inostranstvu je bilo dobrih kritika kao i članaka u časopisima "20th Century Guitar" (USA), "Concerto" (Austrija) i sl. Kod nas je situacija bitno drugačija, ne mogu reći da mi je Porin donio više ili manje posla nego inače.

B Koji ti je od albuma najdraži, koje pjesme? I može li se to, zapravo, izmjeriti? Doživljavaš li svoje pjesme pri stvaranju na emotivan način, kao odraz nekog trenutnog raspoloženja, ili ih jednostavno odsviraš i upakiraš?

Trenutno bi rekao da mi je ovaj zadnji album najdraži jer smatram da je najzreliji do sada, iako uopće ne slušam svoje albume nakon što ih napravim. Više volim slučajno čuti neku pjesmu na radiju. Ali kada bih morao birati svoj najbolji CD bila bi to kompilacija nekih meni najdražih pjesama sa sva 3 moja albuma. Nijedna pjesma nije samo odsvirana ili upakirana, iako se ne može poreći da u svemu ipak mora biti nekih pravila. S obzirom da su ovo instrumentalni albumi meni je bitno da pazim da album kao cjelina funkcionira dobro, da se pjesme mijenjaju u dobrom ritmu i sl.

B Što misliš o glazbenim trendovima, koliko na njih utječe publika svojim izborom, a koliko su odraz djelovanja glazbenih umjetnika?

Ono što gledamo na MTV Adria ili CMC u većini slučajeva se radi o čistoj formi i stvarno u tom medijskom svijetu možeš pronaći vrlo malo stvari iza kojih stoji kvaliteta i rad. Za tako nešto treba kopati dublje i tražiti nekim drugim kanalima.

B Tko ti se sviđa na našoj glazbenoj sceni?

Volim ljude kod kojih mi se čini da to rade iz srca. To može biti Tedi Spalato, Letu Štuke, Vatra, Hladno pivo. Naša glazbena scena danas je pitanje štancanja i produkcije, pjesme koje podsjećaju jedna na drugu. Najviše mi je žao nekih velikih bandova koji imaju svu slobodu da rade nešto novo i orginalnije, ali oni i dalje rade iste pjesme kao i prije 20 godina. Većina mladih izvođača samo želi imati singl, spot i 5 minuta na televiziji, pošto-poto. Danas svatko želi biti pjevač ili pjevačica.

B Kakvi su daljnji planovi? Hoće li biti kakvih koncerata? Kako je bilo na humanitarnom koncertu?

Slijedi promocija novog albuma (11.3.2011. radio Sljeme) po radio postajama, preko ljeta nekoliko koncerata. Humanitarni koncert je dobra ideja na koju sam se odazvao kao i većina bjelovarskih glazbenika.

B Kako si počeo svirati?

Počeo sam svirati relativno kasno, s 13 godina na posuđenoj akustičnoj gitari i s bratom u sobi.

B Puno vježbaš?

Ne vježbam uopće.

B Omiljena hrana?

Tijesto svih oblika.

B Hobi?
Ne znam računa li se kao hobi, ali volim TV i to - pratiti vijesti i dokumentarce. Moj dan započinje kavom i CNN-om. To su možda ostaci mog završenog fakulteta. Volim pratiti šta se događa u svijetu.

(foto: Danijel Ružić)

26.01. 2011.

Saša Tkalčević, pobjednik prve sezone Big Brother showa, sedam godina poslije

Tweet

SAŠA: Stekao sam neko životno iskustvo koje je za mene bilo novo. Nakon Big Brother kuće sebe i ljude doživljavam na drugačiji način. Nikada to ne bih ponovio. I prijavio sam se radi avanture i stjecanja novog iskustva. Da sam vidio prvu sezonu, nikada se ni ne bih prijavio. Vidio bih što se tu događa i ne bi me ništa povuklo da se prijavim. Činjenica da sam bio znatiželjan zapravo me navukla da se prijavim.

SB Sjetiš li se često kuće?
SAŠA: Često se čujem sa ukućanima s kojima sam bio u Big Brother kući. Ostali smo u kontaktu pa me nazovu i tako se stalno podsjećam na kuću i ljude s kojima sam tamo provodio vrijeme. Tako se sjetim kako zbog temperamenta nisam mogao spavati popodne. Zato sam izmišljao sto stvari što da radim jer mi je bilo dosadno!

SB Od događaja u kući, čega se najviše sjećaš?
SAŠA: Imao sam sreću da mi je rođendan padao upravo u vrijeme kada sam boravio u Big Brother kući. Zato ću se upravo tog rođendana uvijek sjećati. Bio sam jedini stanovnik koji je i oženjen. Razlika između dobre zezancije i bezobrazluka jako je tanka. Ali nisam glumio tamo. Mogli ste vidjeti pravog mene. Ni u čemu se nisam ograničavao. Bio sam takav kakav jesam.

SB Što je bilo sa štetom u kući?
SAŠA: Stvari lomim i u privatnom životu. To se jednostavno dogodi. Malo mi je bilo neugodno kada sam u Big Brother kući slomio ili razbio stvari. Nije bilo namjerno!

SB Što se događalo kada si izašao iz Big Brother kuće? Da li je bilo kakvih ponuda?
SAŠA: Da. Bilo je svakakvih ponuda. Uglavnom za ulaganje novca u svakakve poslove. No nisam se odlučio za to radi svog duševnog mira. Samo se jednom živi. A sebe ne vidim kao nekog biznismena! Ne bih mogao voditi takav život!

SB Čime se bavi poznati Saša?
SAŠA: Već 13 godina radim tetovaže. Tetoviranje je jedan vid slikarstva od kojeg se može konkretno živjeti. Od ostalih vidova slikarstva malo teže. Imam svoj salon i od tog posla živim. To volim raditi. Zato sam se i odlučio time baviti. Uživam dok stvaram nove slike. Zato sam se odlučio raditi taj posao, a na sreću od njega mogu i živjeti. Tetovažu koju radim četiri sata ja doživljavam kao da sam ju radio pola sata koliko mi je zanimljivo!

SB Nedavno si sve iznenadio otkrivši i svoju drugu stranu za koju je malo tko znao. 2009. godine otvorio si izložbu ulja na platnu koju si stvarao godinama, a krajem 2010. izložbu ulja na platnu i staklu te skulptura u drvetu.
SAŠA: Volim slikarstvo i kiparstvo. Posebno obradu drveta. Provodim dosta vremena vikendima u prirodi. Posebno volim šetati šumom. Promatram drveće. Svaka grana za mene predstavlja neku priču. Dan bi mi morao trajati 48 sati kako bih se stigao baviti svime što mi je u glavi! Jednostavno ne stižem sve realizirati! Ulje mi je dosadno jer se sporo suši! Akril se brzo suši pa mi je to prihvatljivije. Volim izrađivati i nakit od kože i drveta. Na sebi nosim samo svoje uratke. Radim ih samo za sebe i svoje prijatelje. Nije za prodaju!


Sašini radovi

SB Kako je sa djecom?
SAŠA: Sinovi sada imaju 17 i 18 godina. Skoro su odrasli. Ranije sam ih vodio u šumu i prirodu. Oni su mi pomagali da sagradim našu vikendicu na Dravi. Potpuno od drveta. S njima sam u svemu potpuno otvoren. Sad izlazimo zajedno navečer. Mislim da moja djeca nisu umišljena zbog slave koja me pratila dok su odrastali.

Nastajanje Sašine vikendice

SB Da li je bilo kakvih nemoralnih ponuda od ženskog svijeta?
SAŠA: Znalo se dogoditi na domjencima i feštama da neke malo pretjeraju u otvorenosti svojih ponuda, no na sreću većinom se svelo na traženje autograma. Još znam primijetiti da me promatraju, ali se srame prići i tražiti autogram. Neki se ne srame i odmah priđu, zatraže autogram. Popričam s njima koju minutu i onda odu.

SB Da li ti je neugodno kad ti prilaze?
SAŠA: Nije. Kad su pristojni. Shvatio sam to kao mali teret slave koja me još prati. U Bjelovaru je toga malo. Jer sam stalno tu i svi su se navikli na mene. Kada nekamo odem, događa se da me prepoznaju pa onda prilaze.

SB Imaš li nakon svega neke želje koje si još želiš ispuniti?
SAŠA: Imam. Želim si kupiti Harley Davidson. Isprobao sam posljednjih nekoliko godina puno brzih motora, različite marke. Skoro sve. Ali mi čoper najbolje leži. Najbolje i najljepše se osjećam na takvom motoru. Ne želim imati taj motor radi prestiža nego radi vlastitog gušta.

Saša na Krbavskom polju

SB Kako se to uklapa u tvoju ljubav prema prirodi?
SAŠA: Lijepo. Do vikendice na Dravi volim se odvesti na motoru. Bez jurnjave. Ipak, do kraja života ću nastojati putovati, landrati, upoznavati nove ljude i nova mjesta. Na Dravu ću se uvijek vraćati. Ribičkim štapovima i šumama koje me inspiriraju.

Po izgledu bajker, po duši umjetnik, Saša je nakon svega ostao svoj. Živi po svome, slobodan od okova društva. Ostao simpatičan lik sa snažnom osobnosti. Lik koji je s pravom pobijedio u prvoj sezoni Big Brother showa. Kad se još nije znalo kako pobijediti karakterom i simpatičnosti. Kako udovoljiti gledateljskoj žeđi za herojima. Kao u Big Brother kući, tako i u stvarnom životu, Saša se nije promijenio. I dalje pobjeđuje; živi po svom.

Saša ima umjetničko oko i za fotografiju


Sašina vikendica zimi

12.07. 2010.

Miroslav Čačija, župan Bjelovarsko-bilogorske županije

U ovoj i slijedećoj godini predstoji nam borba za svako radno mjesto i očuvanje gospodarstva u našoj Županiji.

Tweet

Razlog tome su pozitivne promjene u gospodarstvu. Evo primjer Zdenke iz Velikih Zdenaca gdje je nakon višegodišnjih problema i dolaskom novog vlasnika stanje napokon konsolidirano i razvoj kreće u pozitivnom smjeru. Ista situacija je bila i u Daruvarskoj pivovari te u Ribnjačarstvu Končanica. Sada je stanje savim drugačije, radi se punim kapacitetom i, ono što je najvažnije, radnici imaju redovitu plaću, što je, naravno, vezano za Županijski proračun.

Ono što se nismo nadali je veliki povrat poreza po godišnjim prijavama, a posebno moram naglasiti da Županija sva svoja redovna zaduženja podmiruje na vrijeme.

Moram istaći velika ulaganja u školstvo - dvorana u Velikom Trojstvu, Garešnici, a gradi se dvorana u Velikoj Pisanici i Hercegovcu...

Potpuno smo zadovoljni što se tiče ostvarenih planova u posljednjih godinu dana od kada je najavljena recesijska godina. Odradili smo većinu toga, ali prvo moram istaći velika ulaganja u školstvo. Osim dvorane u Velikom Trojstvu gotova je školsko-športska dvorana u Garešnici, a grade se dvorane u Velikoj Pisanici i Hercegovcu. Iduće godine namjeravamo započeti dvorane u Kapeli i Dežanovcu, za što je dovršena projektna dokumentacija. Sve ove školsko-športske dvorane neće služiti samo učenicima već i stanovnicima gradova i općina u kojima se grade.

Iako je vrijeme krize ove odluke o gradnji nije bilo lako donijeti, ali ako znadete da ste napravili dobar korak kako bi poboljšali kvalitetu života u tim mjestima, posebno manjim mjestima, time smo spriječili odlijev staonovništva s tog područja.