Informativni portal Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije

Severinska buna

Uz razne propise i naredbe koje su sve više opterećivale seljake-krajišnike, došla je i naredba generalmajora Quicdardia da se za najnoviju vojnu munduru ubere 120.000 forinti. Budući da su samo par godina ranije krajišnici, također o svom trošku, već bili nabavili novu odoru ovaj ih je novi namet dodatno ogorčio. Iznos od 120.000 forinti morali su porezom namiriti svi stanovnici krajine, uključujući i svećenike, tako da se po selima već govorilo kako ne žele platiti taj namet. Kapetan Ljubojević, za kojega neki kažu da je bio "otac i majka Krajine", navodno je dao razglasiti kako će svakome tko bi platio namet za novu odoru biti udareno pedeset batina. Ali, prema Ljubojevićevim riječima, koji je pregovarao sa generalom Quichardijem, stvarni povod za pobunu, zapravo, je u tome što su krajišnici stekli dojam kako ih general Quicdardi, s pukovnikom wachtmeisterom Zdelarevićem, namjeravao prisiliti na doživotno plaćanje nameta (kontribucija) te im time dokinuti zajamčene privilegije što bi ih potpuno obespravilo.

Kada je početkom siječnja 1775. godine komisija došla u Križevce ubrati novac naišla je na odlučan otpor seljaka. No, generalkomanda nije odustala od svojega zahtjeva tako da je već sredinom siječnja došlo do mjestimičnih sukoba.

Prvi odlučniji istup krajišnika protiv zahtjeva komande zbio se u krajiškom selu Zrinskom Topolovcu gdje je kapetan leitant Echellhorn, usprkos prigovorima i otporu krajišnika, počeo ubirati novac. No, kada je htio s novcem otići iz sela zaustavili su ga krajišnici, ranili ga i oduzeli mu novac. Vjerojatno bi ga i ubili da nije posredovao topolovački knez. Kada je na tu vijest pukovnik Brentano stigao u selo, u njemu više nije nikoga zatekao jer su se svi uputili u susjedno selo Rovišće gdje je, u međuvremenu, naređen opći otpor krajišnika. Krajiški knezovi sastali su se 17. siječnja u Rovišću na vijećanju o daljnjim mjerama koje bi trebali poduzeti kako bi se narod oslobodio nameta te je zaključeno kako treba sve krajišnike pozvati u Severin i da, milom ili silom, dovedu sa sobom i krajiške časnike. Pukovnik Leilersberg je pokušao smiriti situaciju te je poslao u Rovišće pukovnika Zdelarevića s nekoliko krajiških časnika. Tom je prigodom jedan časnik ubijen, dok su se ostali razbježali, a Zdelarevića su zadržali.

Upornost generalata da ubere novac dovela je do opće pobune i 20. siječnja 1755. godine digla se na noge čitava Krajina Varaždinskoga generalata.

U međuvremenu se u Severinu okupilo oko 4000 krajišnika, čiji je broj kasnije narastao na 20000 naoružanih ljudi. Tada su krajišnici donijeli 42 razne povelje s ranije priznatim im povlasticama, sve su te dokumente zaključali u crkvu, a na posljetku i zazidali u crkveni toranj. U isto vrijeme krajišnici su proklamirali "Severinski komunitet Varaždinskog generalata" kao područje na kojemu će vrijediti krajiške slobode, povlastice i samouprava i gdje se neće smjeti provoditi dotadašnja samovolja časnika. Ujedno su svim časnicima uputili poziv da bezuvjetno dođu u Severin jer će, inače, protiv njih najstrože postupiti. Većina je časnika odmah pobjegla, a samo se manji broj odazvao, većina časnika pobjegla je i prije 20. siječnja iz generalata jer su slutili pogibelj. Križevački pukovnik Leilesperg i potpukovnik Mikašinović pobjegli su preko Kalnika u Ptuj, a najviše ih je pobjeglo u Zagreb i Varaždin. Svima njima krajišnici su oplijenili kuće, a kapetanu Mrzljaku i poručniku Katinčiću i zapalili. Katolički svećenici su također pobjegli iz svojih župa.

23. siječnja nekoliko je časnika kolcima i kundacima ubijeno u Severinu i ostavljeno nepokopano kao opomena svima onima koji bi pokušali uzvratiti pobunjenicima.

Pobunjeni krajišnici pročitali su okupljenom narodu stare privilegije na koje su se i tada pozivali, zahtijevajući da se opozovu svi nalozi koji su poništavali povlastice ili su im bili suprotni. Tih je dana u Severinu izabrano i rukovodstvo pobune kao i krajiško izaslanstvo koje će otputovati u Beč i carici Mariji Tereziji predati memorandum sa zahtjevima.

Ipak, krajišnici su zahtjeve predali generalu Becku, koji je odmah krenuo u Beč, a nešto kasnije otišla je za njim i krajiška delegacija na čelu sa kapetanom Petrom Ljubojevićem. Potaknuta krajiškim zahtjevima carica Marija Terezija naredila je da posebna carska komisija, na čelu sa general wachtmeisterom barunom Wolfesdorfom, ispita nastalo stanje. Komisiju je pratio jači odred carske vojske, a također je naređeno da za slučaj borbe u pripravnosti bude veća vojna snaga.

Carska komisija otpočela je opširnu istragu 24. travnja 1755. godine u Kaniži. General Philipp Lewin barun Beck bio je upućen u Varaždinski generalat kako bi uvjerio krajišnike da će se cijela situacija riješiti na miran način, bez teških posljedica za one koji su počinili kakvo kažnjivo djelo. Krajišnici su to uzeli na znanje te su se vratili svojim kućama. Ali, ipak, jaki kontingent carske vojske presjekao je svaku vezu Varaždinskog generalata sa Slavonijom. Pored generala Becka na smirivanje situacije utjecao je i kapetan Ljubojević koji je od komisije dobio takve upute. No, kada je otišao u Kanižu izvijestiti o rezultatima svojega nastojanja uhitili su ga, okovali i zatvorili te mu oduzeli svu imovinu. Njegovo hapšenje djelovalo je obeshrabrujuće na sve krajišnike.

Istraga je trajala do sredine 1755. godine, a presuda je donesena 21. srpnja iste godine. Od mnogih koji su optuženi kao istaknuti vođe pobune osuđen je 101 krajišnik (61 katolik, 37 pravoslavaca i 3 neopredijeljena). Na degradaciju i tamnicu u trajanju od 10 godina osuđeni su časnici: kapetan Petar Ljubojević, Knežević, i Vuković, ali ni jedan časnik nije bio osuđen na smrt. Desetorici drugih krajišnika izrečena je smrtna kazna, a najveći dio osuđenika potpuno je izgubio svoju imovinu.

Ugušenjem ustanka 1775. godine prestala je postojati stara narodna samouprava na području Varaždinskog generalata. Ukonjeni su knezovi, nestalo je narodnih sudaca, a umjesto njih je sudio auditor s "prisežnicima" iz vojske. Ostala su i sva ograničenja: nisu dobili nekretnine, na što su se krajišnici naročito žalili, već samo pravo uživanja.

Krajišnicima Varaždinskog generalata ostali su samo pergamenti s ranijim privilegijama koje su svake godine prigodom posebnih svečanosti, a posebice o Đurđevdanu, iznosili pred crkvu u Severinu kako bi se podsjetili na stara vremena kada su graničari imali prava da sami sebi izabiru knezove i narodne suce.